U četvrtoj deceniji XX stoljeća u Bosni i Hercegovini
izlaze dva kompletna prijevoda Kur'ana. Godine 1937. u Sarajevu se pojavilo
dosta luksuzno izdanje prijevoda Kur'ana pod naslovom: „Kur'an časni, prevod i
tumač“. Prevodioci su bili Džemaludin Čaušević i Mehmed Pandža. Drugi prijevod
Kur'ana izdao je Ali Riza Karabeg 1937. godine (djelo je štampano u izdanju
Prosvjete, izdavač J.Karić, Sarajevo). Oba prijevoda štampana su latinicom, a
Pandžinom i Čauševićevom pridodat je pralelno i originalni arapski tekst u
vokalizaciji uobičajenoj za kulturnu zonu koja je bila pod utjecajem Turaka. Polemike
koje su se tih godina pojavile u muslimanskoj štampi odlikovale su se prije
svega oštrinom, svađalačkim tonom, optuživanjima za izbjegavanje
"pravog" smisla Kur'ana i denuncijacijama protiv nekih prevodilaca
jer su, kako stoji u polemikama, prevodili Kur'an u skladu s učenjima
'heretičkih' islamskih sekti.
To pokazuje da su prvi prijevodi Kur'ana koje su sa
činili muslimani u našim krajevima nepovoljno ocijenjeni od najkonzervativnijih
krugova uleme i njihovog jezgra okupljenog oko El Hidaje.
Prijevod Kur'ana od bivšeg reisu-l-uleme Džemaludina
Čauševića i uglednog hafiza Mehmeda Pandže pojavio se kao rezultat njihove
saradnje, 1937. godine. Prema muslimanskoj štampi vjerske orijentacije, ovaj
prijevod je, kao što ćemo vidjeti izbjegavao „pravo“ značenje i smisao Kur'ana budući
da je u njemu ugrađeno „ahmedijsko učenje“.
Glavni 'ideolog' ulemanskog serkla oko El-Hidaje, hadži
Mehmed Handžić, inicirao je konstituiranje neke vrste komisije kojoj je
stavljeno u zadatak da ocijeni 'stepen
ortodoksije' Čauševićevog i Pandžinog prijevoda. Prema El Hidaji (broj 9.),
komisiju su sačinjavali članovi Glavnog odbora El-Hidaje iz Sarajeva: Ahmed
Burek, Muhamed Dizdar, Muhamed Tufo, Munib Cerić, Ali Aganović, Mehmed Hadžić,
Omer Mušić, Mustafa Mujezinović, Muhamed Fočak, Mustafa Varešanović, Mustafa
Tulić i Fejzulah Hadžibajrić. Pandža kao
prevodilac odbio je učestvovati u ovoj komisiji budući da se distancirao od
njenog rada, premda je bio član Glavnog odbora. Nekolicina članova ovog odbora
zbog odsutnosti nije učestvovala u radu komisije. Značajno je napomenuti da je
i dr.Šaćir Sikirić, jedan od doajena sarajevske katedre za orijentalistiku te
glavni autor Gramatike arapskog jezika (u dva sveska), radio na ocjeni
'ortodoksnosti' Pandžinog i Čauševićevog prijevoda.
„El-Hidaje“ kao „Organizacija ilmije Kraljevine
Jugoslavije“ opunomoćila je navedenu komisiju da pristupi ocjeni prijevoda iz još jednog razloga: "Svijet se je
obraćao na pojedine članove" ove organizacije „da pregleda djelo i ustanovi,
da li se njegov sadržaj slaže sa opće priznatim islamskim učenje“. Komisija u svome
prikazu već na početku kaže: „Nakon što
je pregled obavljen konstatovano je da se djelo na mnogo mjesta ne slaže s
tumačenjima poznatih mufesira i opće priznatim učenjem islama“.
Karakteristično je da se komisija izravno suočava sa
hermeneutičkim problemom prevođenja i tumačenja Kur'ana. Očito je da su
prevodioci Čaušević i Pandža imali
različite polazišne principe od principa kojima se rukovodila komisija pri
ocjeni 'ortodoksije' njihova prijevoda. Činjenica da se većina primjedbi i
zamjerki odnosila na tumačenje, a ne na prijevod, potiče nas da citiramo
italijanskog orijentalistu Alessandra Bausanija koji kaže: „Uistinu, kur'anska
filologija ne predstavlja one komplicirane probleme sadržane u tumačenju npr.
Aveste ili drugih religijskih Knjiga antike. Možemo slobodno kazati da - s
nekim manjim izuzecima - mi stvarno znamo gotovo dobro šta Kur'an znači,
odnosno, u najmanju ruku uzev šta je značio vijekovima za muslimanski svijet.
Jedina originalnost koju novi prijevod može ponuđiti jeste originalnost
pristupa“.
Pandžin i Čauševićev pristup razlikovao se od pristupa
kakvog su načelno pretpostavljali članovi komisije „El-Hidaje“ i u tome je
njihov glavni nesporazum. Sa stanovišta hermeneutike Kur'ana (čije su tradicije
mnogobrojne) moguće je kur'anski arhetip ne samo različito vokalizirati
već i različito „konsonantizirati“ a što
nije bez posljedica u prijevodu ili tuma čenju Kur'ana. Budući da se među članovima
komisije nalaze i stručnjaci za „čitanjane Kur'ana, njima je bilo sasvim jasno
da su prevodioci Pandža i Čaušević mogli
da se opravdaju i valjano odgovore na njihove primjedbe. Komisija to ima na umu
kad kaže: „Mnogi koji nisu dovoljno upućeni u poznavanje islamskih propisa i
izvora pitali su se kako je moguće da se u Kur'anu nalaze stvari koje smo do
sada sasvim drukčije znali i učili“. Šta se drugo iz ovog El Hidajinog iskaza
može shvatiti osim da oni koji znaju izvore islama (tradicije vokalizacije,
kako kanonske tako i nekanonske itd.) neće pitati za prijevodna rješenja koja
su ponudili Čaušević i Pandža, bilo iz razloga što ne žele remetiti bosansko-hercegovačku
verziju 'islamske ortodoksije' ili, pak, što ne žele aktuelizirati
multiinterpretatibilnost Kur'anskog arhetipa.
'Originalnost pristupa' prevodilaca Čauševića i Pandže
ogledala se u prevođenju širokih stilizacija Kur'ana na dotada nepoznat način u
prevodnoj tradiciji kod nas. Ovdje ćemo zanemariti opće teološke rasprave koje
su u mnogome posljedica nesporazuma oko pristupa i legitimiziranja
multiinterpretatibilnosti i multiprevodivosti Kur'ana.
Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije nije bila
blagonaklona ni prema prijevodu Kur'ana Ali Riza Karabega, inače dobrog
poznavaoca arapskog jezika. Mehmed Handžić je u tekstu „Prevod Kur'ana od Hadži
Ali Riza Karabega“, prvo ukazao na djelo tog Mostarca „površna prerada
Ljubibratićeva prijevoda“. U štampi tog vremena govorilo se da je Krabeg
Ljubibratićev „Koran“ preveo sa ćirilice na latinicu, čak i to da je 85-90%
riječi doslovno bez ikakve promjene. Karbeg je Organizaciju ilmije Kraljevine
Jugoslavije posebno naljutio izjavom „da prije Čauševića prevoda nije bio ni
jedan prevod Kur'ana na našem jeziku“, potiskujući na taj način Ljubibratićevo
djelo iz kojeg je, navodno, preuzeo glavninu prijevodnih rješenja. Karabegu se
također zamjerilo što je nekritički prihvatao i prisvajao Ljubibratićeva
rješenja, npr. prorok umjesto pejgambera, Gospod umjesto Boga, ili pak
vaskrsnuti, desnica Božja, itd. (O totalnorn nerazumijevanju korijena glagola
vaskrsnuti, uskrsnuti /u arapskom jeziku BEASE/ kojeg muslimanski teolozi u
našim krajevima izbjegavaju uslijed njegove prividne sličnosti s glagoloin
krstiti, treba posebno pisati). Karabegu se također prebacuje da ne poznaje
njemački jezik, premda je naveo kako je tobože koristio prijevod Kur'ana od
Ullmana.
Ovdje treba konstatirati da Organizacija ilmije Kraljevine
Jugoslavije kritikuje redom sve prijevode Kur'ana prvenstveno s teološkog
aspekta, prisvajajući pritom sebi pravo na određivanje najmanjeg zajedničkog
nazivnika "pravog" smisla Kur'ana. Zanemarujući fakte da se teološki
sistemi u islamu jednim dijelom zasnivaju i na specifičnim i zasebnim
čitanjirna Kur'ana, na zasebnim hermeneutikama kur'anskog arhetipa (što je
dobrim djelom i područje jezične nauke), Organizacija ilmije Kraljevine
Jugoslavije u svojim kritikama prijevodnih rješenja nesvjesno je zastupala
redukcionizam glede širokih stilizacija Kur'ana i njihovih zasebnih čitanja.
Budući da su prevodioci Kur'ana, Pandža, Čaušević i
Karabeg to primjetili, polemika se nastavila na stranicama El-Hidaje ali i na
stranicama nekih drugih promuslimanskih i religijskih listova.
Pandža i Čaušević svoj su odgovor El-Hidaji objavili u
listu „Naša budućnost“ (list za privredna i politička pitanja). U podužem
tekstu prevodioci se uspješno brane „jer Kur'an je isto toliko njihov koliko i
Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije“, te zahvaljujući širokim
stilizacijama Kur'ana nude relativno razgovjetna objašnjenja da li npr. nešto
može u našem jeziku pristajati u perfektu ili prezentu. Pandža i Čaušević se
također slažu da ima poneka tiskarska greška koju je lahko otklonuti ili
uočiti. Prava polemika, međutim, počinje oko 'strateških' problema prevođenja
Kur'ana koji svojim rubnim dijelovima prelaze u područje tumačenja te knjige.
Naprimjer, teolozi Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije, svi odreda,
slažu se, da će 'život na budućem svijetu biti i duhovni i tjelesni' (pa
zahtjevaju da se široke stilizacije Kur'ana o tom pitanju tako i prevede, tj.
da se u prijevodu interpoliraju ili ekstrapoliraju vjerujući stavovi
prevodioca). Pandža i Čaušević, s druge strane, na optužbe da su nedosljedni,
kažu: „ ...za nas ne postoji nikakva nedosljednost. To se je moglo poroditi u
mozgu pisca prikaza (El-Hidajinog) koji miješa tumač sa prevodom...“
Prevodioci potom apostrofiraju da je nužno kur'anski
tekst u različitim vremenima različito razumjevati, pa se zato i pozivaju na
ideologije islamskog modernizma:
„Ustazi-muhterem (uvaženi profesor) merhum Muhamed
Abduhu kad je počeo izrađivati svoj tumač Kur'ana, stavio je sebi ovakav upit:
'Muhammede, što hoćeš sa ovim tumačem kad ima na stotine i hiljade tumača
Kur'ana?' Ali je odmah odgovorio: 'Da će se uzvišeni Kur'an uvijek tumačiti dok je svijeta. Kako se ljudi
umno razvijaju, tako će se i tumači mijenjati i usavršavati. Ali ipak neće moći
dokučiti one skrivene mudrosti, koje Kur'an sadrži.“
Prevodioci se u prilog svoje odbrane pozivaju na
arapsko-islamska filozofska i hermeneutička djela u kojima se legitimizira
multiinterpretatibilnost kur'anskog diskursa. Komentari al-Farabija,
al-Gazalija, Ibn Hazama, al-Razija, al-Mawardija, al-Kašanija, Ibn Sinaa i
drugih umnih ljudi arapsko-islamske civilizacije različito su interpetirali
mnoge kur'anske riječi, kao što je primjerice al-ginn – džin. Prevodioci kažu da je izvjesni al-Qasimi o tome
napisao i djelo: „Shvatanja Arapa i islamskih filozofa o džinima“, čime žele da
se opravdaju različita prijevodna rješenja u različitim kontekstima, premda su
bile po srijedi iste riječi.
Međutim, Čaušević je u svome odgovoru El-Hidaji
ponudio i neka zanimljiva opća teorijska rješenja za prevođenje Kur'ana, a što
je moguće sagledati samo u kontekstu njegove otvorenosti prema drugima. Tako
Čaušević za sebe kaže: „Da je i prije trideset godina imao ovako nešto (napadi
na njegovu ličnost, prim. E.K.) kad je počeo prevađati na naš jezik ono što je
najpotrebnije, u čemu je imao velikih poteškoća. Sad se u tom pravcu lahko radi
jer sad ćirilica i latinica nije više vlaško pismo, koje se ne smije učiti u
vjerskim zavodima.“ Isti autor nadalje izražava nadu da će njegov prijevod
imati lijepu budućnost i da će ga buduće generacije koristiti i cijeniti. Potom
nastavlja i tvrdi da je legitimno u jednom jeziku imati više vrsta prijevoda
Kur'ana (Za muslimane u Jugoslaviji nije mnogo ni dvadeset prevoda), poziva
zatim i Organizaciju ilmije Kraljevine Jugoslavije da i ona 'izradi jedan
prijevod i tumač s kojim će pokazati i dokazati sve netačne prevode i tumače „Čauševićeva
Kur'ana“'. Čaušević, također, aktuelizira postupke u prevođenju Kur'ana kojima
se legitimira korišćenje spoznaja različitih komentatora, od kojih je i on
"uzimao što mu treba“ u svrhu što razgovjetnijeg prijevoda. Organizacija
ilmije griješi kad optužuje Čauševića zbog korištenja spoznaja indijskih i
turskih hermeneutičara Kur'ana, jer, prema Čauševićevom mišljenju, Muhamed
Alija i Omer Riza, autoriteti čijim se djelima mnogo koristio prilikom
pronalaženja najpogodnijih prijevoda rješenja, poznati su i priznati u svijetu,
i uradili su mnogo više nego 'šezdeset časnih glavnih odbora naše ilmije'.
Čauševićeva ljutnja potom kulumnira riječima:
„Prikazivači (Čauševićeva prijevoda, tj. ilmij, prim.
E.K.) misle da se ne smije drukčije tumačiti nego onako kako su oni naučili.“
Nema sumnje da je izuzetno velika uloga Džemaludina
Čauševića bila i u legitimiziranju višesmislenosti široko stiliziranog
kur'anskog diskursa. Budući da Čušević i Pandža priznaju metaforu i općenito
prenesena značenja u većem dijelu kur'anskog štiva, više puta tvrde da su takva
mjesta pogodna za različita prevođenja i tumačenja. „Tumači se mijenjaju u
različitim pravcima...“ tvrdi Čaušević i apostrofira: „Ako jedno tumačenje
pamet primmi bi ga uzeli iz svih jezika kad bi ih poznavali“, a ne samo iz
engleskog, za što ih Organizacija ilmije optužuje. Čaušević često ističe da je
prijevod Kur'ana determiniran prevodiočevim razumjevanjem („Mi smo u prevodu
Kur'ana zastupali ono što se iz Kur'ana razumi...“), ali pokazuje i svoju
otvorenost prema drugim prijevodima i prevodiocima. Štaviše, on ukazuje da je
nužno uputiti se u druge prijevode i naglašava da su se on i Pandža koristili
uz ostale dvama perzijskim i jednim tatarskim prijevodom. Braneći se od
napadaja i optužbi za 'herezu' od ilmije Kraljevine Jugoslavije prevodioci
otvoreno kažu:
„Kad se nešto slaže s Kur'anom mi bismo uzeli i od
tibetanskog Dalaj Lame...“
Čaušević, potom, zamjera zbog nepreciznog korištenja
sintagme 'slamsko učenje'. Islamsko učenje, prema Čauševiću, dosta je široka
sintagma i on predlaže da se ona uvijek konkretizira i odredi imenom nekog
islamskog hermeneutika ili pak povijesnim trenutkom. Kad Organizacija ilmije
ukazuje da su Pandža i Čaušević pogrešno interpretirali (i u prijevodu i u
komentaru) kur'ansko kazivanje o Ya'gugu i Ma'gugu i, navodno, ponudili tumač
koji se ne slaže sa islamskim učenjem, Čaušević i njegov kolega brane se na taj
način što pitaju Organizaciju ilmije da im odgovori: „Kakvo je to islamsko
učenje o Jedžudžu i Medžudžu“, što ga zastupaju njeni članovi. Svaki
prevodilac, praktički, tekstu pristupa sa svojim horizontom razumjevanja i
Čaušević to implicitno ističe oslanjajući se kako na literalističke koncepcije
prevođenja, tako i na sufijske, filozofske, pravne i druge. Organizacija ilmije
'nema pojma ni o batinijama ni o zahirijama, nego srlja u ćoravo' kad optužuje
Čauševića da je odstupao od 'opće priznatog islamskog učenja'. On, međutim,
negira postojanje 'opće priznatog islamskog učenja' i to čini implicitno,
govoreći: „... koliko smo mi tumača pročitali, pa nismo nikada rekli da ti
tumači svode kur'ansko značenje iskijučivo na jedan događaj. Svaki tumač ima svoj pravac, sufijjuni drukčije tumače, a
aklijjuni drukčije“. Naravno, Čaušević
kao teolog i bivši reisu-l-ulema oštro razlučuje tekst od prevođenja/tumačenja,
govoreći da Kur'an ostaje vazda pravedni sudija kako nad sufijjunima tako i nad
akijjunima, tj. svim prevodilačkim provenijencijama.
Pandžin i Čauševićev odgovor objavljen u „Našoj
budućnosti“ Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije dočekala je novim
napadima na prevodioce i prijevod Kur'ana. Tekst 'Povodom odgovora na prikaz
prijevoda Kur'ana od Hfz. M. Pandže i Džemaludina Čauševića' predstavlja
redakcijski komentar u čijem sržnom dijelu počiva misao o heretičkom karakteru
ovog prijevoda Kur'ana. Organizacija ilmije u to vrijeme je inače bila zauzeta
'problemom' kadijanizma i ahmedizma, koji se širio Evropom, pa nekoliko studija
posvećuje tom pokretu. Uredništvo El-Hidaje izjavljuje: „Nama je na veliko čudo
da gg. prevodioci tvrde da rade za vahdeti-islamijju (islamsko jedinstvo), i da
za hater vahdeti islamijje ne trpe ni podjele na mezhebe, unose među muslimane
nastrana učenja koja se kose sa opće poznatim islamskim vjerovanjem i da između
tolikih stotina i hiljada dobrih tefsira odabiru tumač Muhamed Alije
Kadijanije...“ El-Hidaje autoritativno traži da 'tumač odgovara prijevodu i da
se potpuno sa njim slaže' ukazujući time da su prevodioci dopuštali da se u
prijevodu i komentaru ne iznose uvijek saglasna mišljenja.
Čaušević i Pandža su se oštro suprostavili ovom
El-Hidajinom komentaru, nazivajući ga 'napadajem' i traažeći od njezinih
teologa da već jednom daju svoj prijevod Kur'ana kako bi svijetu konačno bilo
jasno 'opće poznato islamsko učenje'. Mi držimo da bi za njih (teologe
El-Hidaje, prim. E.K.) lakše i dostojnije, a i za naše muslimane korisnije bilo
da izrade jedan prijevod Kur'ana sa takvim tumačima koji se slažu sa 'opće
priznatim islamskim propisima', kako oni to često naglašavaju. Muslimani bi
istom onda mogli vidjeti o čemu se radi. Istom bi onda svijet mogao utvrditi
pravo stanje. A ovako niti mi možemo razumjeti
što hoće sa ovim praznim riječima, niti svijet može da shvati šta se
upravo želi sa ovim njihovim nabacivanjem. Čaušević i njegov kolega Pandža
traže slobodu prevodioca i komentatora u odnosu na "multiinterpretatibiinost"
kur'anskog štiva:
Ako komentator na temelju nekih jezičkih pravila i leksikonskog
značenja doda jedno tumačenje, koje se kosi sa ajetom i prevodom, to je onda
samo njegovo mišljenje, to nikako ne može djelovati na ono što original i
prevod jasno opisuju".
Prevodioci odbacuju El-Hidajine 'napadaje' zbog toga
što su se koristili komentarom Indijanca Muhameda Alije, jer svaki komentator
Kur'ana izložen je napadima. „Dobro nam je poznato šta su sve govorili i pisali
o ustazi-muhteremu šejh Muhammed Abduhu. Pravili su mu razne karikature i
nazivali ga zindikom i otpadnikom od vjere. Ali su svi ti na koncu došli do
sebe i počeli se služiti sa njegovim djelima i njegovim argumentima i sada ga
već slave kao najzasluženijeg muža zdnjih vremena.“ Nesumnjivo je da se ovim
navodom Čaušević poslužio da bi anticipirao bolju budućnost svome prijevodu
Kur'ana.
Rezimirajući Čauševićev i Pandžin tekst 'Odgovor na
ponovni napadaj El-Hidaje', nesumnjivo je od sržnog značaja istaknuti činjenicu
da Čaušević i Pandža traže kako dijahronijsko
tako i sinhronijsko čitanje Kur'ana i,
konsekventno tome, primjenu oba čitanja u sačinjavanju prijevoda. „Kako
je Kur'an za sva vremena, a kako opet ljudi umno uapreduju i znanstveno se usavršavaju,
to će se i tumačenje kod svih ajeta mijenjati onako kako bude utvrđeno
preciznim istraživanjem i naučno utvrđenim dokazima. Naš najpopularniji tumač –
Fahruddini Razija ima jedno tumačenje kod 'ev kesajjibin minessemai fihi
zulumatun
ve ra'dun...'
koje kad bi preveli, ne bi odgovaralo našoj sredini i savremenoj obrazovanosti.
A ovakvih načina tumačenja koji nijesu u skladu sa naučno utvrđenim činjenicama
ima vrlo mnogo kako kod Razije tako i kod drugih komentatora.“
Polemika se, međutim, nije okončala ovim tekstom iz
„Naše budućnosti“.
El-Hidaje je krajem 1937. i početkom 1938. objavića
tekstove Muhameda Pašića iz kojih se zapaža da je ova ličnost i u prethodnim
polemikama imala centralnu u kritičkim napadima na Čauševića i Pandžu. Iz njih
prvenstveno razbiremo tzv. teološki literalizam u pristupu vrelima vjere i
velikim književnim spomenicima islamske kulture. Pašić upozorava čitaoce da
Čauševićev prijevod nije 'ortodoksan' i optužuje prevodioce za kidanje
vahdeti-islamijje (islamskog jedinstva) i unošenje kadijanskog mezheba u naše
krajeve. Glavni odbor El-Hidaje, prema Pašićevim tvrdnjama, nije se više htio
upuštati u polemiku sa prevodiocima i 'kad to nije htio učiniti GL. odbor,
odlučio sam se sam ja da to izvedem u ovom radu prema svojim skromnim
silama...' Pašić se pribojava Čauševića, on je 'svjestan kolikim i kakvim se
napadajima izlaže', jer kad su prevodioci 'mogli onako istupiti prema cijelom
Glavnom odboru El-Hidaje u kom se nalaze naši najbolji alimi (vjerski
učenjaci), i najveći autoriteti, kako će onda istupiti prema njegovu jednom mlađem
članu. Mlađi član El-Hidaje dalje ukazuje 'da mu je glavni cilj neupućenom
svijetu svratiti pažnju da malo razmisli te da ne nasijeda kadijanskim
tumačenjima vjere kojim se potkopavaju čak i imanski šarti (tj. principi/načela
vjerovanja). Pašić još napominje da ni on niti Organizacija ilmije Kraljevine
Jugoslavije, ne zavide Čauševiću na prijevodu. „Ta, zaboga čemu se ima
zavidjeti? Zar na plagijatu?“ U svom prvom tekstu Pašić kritikuje šire
stilizirane prijevode fragmente i zalaže se za preciznije i doslovnije
prevođenje. Nakon uvida u Čauševićev i Pandžin prijevod i njegove primjedbe
razgovjetno se očituju dva koncepta u prevođenju, teološki literalizam s jedne,
i sufijski simbolizam s druge strane. Za Čauševića kur'anska riječ Sunce može biti i nebesko tijelo ali i
'svjetlo vjere', dok je Pašić skloniji literalizmu. Primjerice, Pašić oštro
kritikuje Čauševića i Pandžu što za kur'ansku verziju o uskrsnuću kažu da je to
'duhovno proživljenje nakon duhovne obamrlosti', a ne priznaju, prema mišljenju
Pašića, tzv. tjelesno proživljenje. Pašić ne dozvoljava da se kur'anski
meleki/anđeli tumače u skladu sa scijentizirajućim umom tridesetih godina XX
vijeka, i prema njegovu mišljenju to nisu 'posrednici da prirodni zakoni dođu
do izražaja'. Štaviše, 'greška' Čauševića je i to što teži biti batinijski
(ezoterički) čitalac Kur'ana pa zbog toga Pašić navodi ocjene znamenitog
hereziografa el-Bagdadija koji u svome djelu tvrdi 'da je šteta koju su
batinije nanijele muslimanima, veća od one koju su im nanijeli židovi, kršćani
i mudžusije, da, veća je i od štete koju
su im učinili prirodnjaci (tj. oni koji vjeruju u prirodu) i ostali nevjernici,
pa čak je veća i od štete koju će učiniti Dedždžal', jer će se on pojaviti u
zadnje vrijeme i jer je broj onih koje su batinije od svoje pojave do danas
zaveli veći od onih koje će u svoje vrijeme zavesti Dedždžal, čije iskušenje
neće trajati više od 40 dana. Pašić, nadalje, optužuje bivšeg reisu-l-ulemu
Čauševića da je zajedno sa Pandžom povrijedio islamske doktrine tumačeći u
prenesenom značenju vatru u kojoj je, prema kur'anskim kazivanjima, bačen
Ibrahim. Reći da vatra 'nije prava vatra' već da je narodni bijes i mržnja, za
Pašića je primjer odstupanja od teksta i iznevjeravanje literalizma u metodici
prevođenja Kur'ana. Pašić ni za dlaku ne odstupa u navođenju argumenata da je
'bivši naš poglavar Čaušević' batinija (ezoteričar), jer stoji iza tvrdnje kao
što je, naprimjer, ova: „Musaov štap, to je njegov narod. Musaov narod zbog
nasilja Firavnova je bio došao skoro u jedno stanje, u kome nije nikakva života
osjećao. Oživljavanje njegova štapa simboliše oživljavanje njegovog naroda“. Mladi
član Glavnog odbora Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije, Pašić, nakon
što je naveo gornji citat, pita se: „Ne znamo šta oni (tj. prevodioci) zastupaju:
ili da se Musaov štap ili njegov narod pretvarao u zmiju ili nije ni jedno ni
drugo, nego je njegov narod nanovo oživio. S ovakvim tumačenjem Kur'an nije ni
najmanje objašnjen nego je napravljena samo zbrka pojmova“. Pašić
sugerira čitaocu da zaključi da je Čauševićeva metoda u prevođenju zapravo
simbolička, a simbolizam u hermeneutici i prevodenju Kur'ana teologija ne
dopušta, barem ne u takvom obimu.
Da se Pašić
ozbiljno pozabavio problemorn prevođenja Kur'ana, pokazuju i njegove reference
o historicizmu u prevođenju kao i planovima prevođenja ne samo Kur'ana već tekstova općenito. Značajno je za Pašića konstatirati
da je uočio kako je i prijevod izvjesna forma tumačenja. Na Čauševićevu
tvrdnju: „Tumači se mijenjaju u različitim pravcima, a tekst i prevod ostaju
onako kako jesu“, Pašić dodaje sljedeće:“Ja
velim, a mislim da će to usvojiti svako ko poznaje šta je prevod, da sve ono
što su prevodioci u ovom predzadnjem pasusu rekli za tumač, da to isto u
cjelosti vrijedi i za prevod. Prevod je samo shvatanje i razumijevanje samog prevodioca
koje može biti različito i kod istog prevodioca na različitim mjestima, a
pogotovu kod različitih prevoditaca i u raznim vremenima“. Pašić se ipak ne
opredjeljuje za veliku slobodu prevodioca već
mu u zadatak stavlja da razluči filološko od logičkog u svom poslu. On
se pritom poziva na Feodora Taranovskog, profesora Beogradskog univerziteta
između dva rata, koji u članku 'Vještina za primjenjivanje prava ili pravnička
tehnika' precizirau čemu se sastoji filološki, a u čemu logički dio tog posla. Za
Pašića je, očito, primjena zakona provođenje zakona u praksu, i, budući da
ispoljava teološko-literalistički pristup u prevođenju i tumačenju Kur'ana,
njemu se dopadaju Taranovskijevi stavovi. Citati kao što su ovi:
-
Tumačenje ima da objasni smisao postojećeg
zakona i ne smije da ma kako mijenja sadržinu od njega ustanovljene pravne
norme
-
Treba da tumač pazi da se tumačenje ne
pretvori u preinačenje smisla zakona
-
Filološko tumačenje postaje naročito važno
kad se tiče primjene starih zakona, izdatih u davno doba kad su iste riječi
imale drugi smisao i konstrukcija rečenice bila je druga nego sada
-
Kad tumačimo jedan stari odavno postojeći
zakon, treba da se obaziremo na istoriju njegovog sopstvenog života, služe
Pašićevom historicizmu
Pašić kao
ličnost sklona teologiziranju kurnskog diskursa zauzima se za rekonstrukciju
razumijevanja Kur'ana iz VII vijeka; on vjeruje da se to može postići, da može
doći do spajanja horizonata razumijevanja koji su postojali u VII i koji
postoje u XX vijeku. Čaušević i Pandža su, može se reći, suprotnog mišljenja i
iz svakog vijeka i od svakog 'tumača i prevodioca uzimaju ono što im treba'",
kako smo to prije naveli.
Praktički, oni čitaju Kur'an kakav im treba u XX vijeku,
što Pašiću smeta jer time odstupaju, smatra on, od kolokacijskih zakonitosti
kur'anskog štiva, učitavaju u njegove riječi značenja 'pretpostavljena samom
originalu' i 'ispoređuju prevod s originalom'. Naravno, ni Pašić a ni
prevodioci koje on kritizira ne zastupaju svoje stavove 'bez ostatka'. Oni se
često ne shvataju, ne uočavaju mišljenja koja su im gotovo identična.
Gotovo na isti način i Pandža i Čaušević
'pozdravljaju' moderna naučna otkrića i često u svojim tekstovima priznaju korespondentnost
izmedu Kur'ana i nauke. Pašić je od
prevodilaca precizniji jer decidirano tvrdi da bi za posao prevođenja Kur'ana 'trebala
jedna veća anketa koja bi bila sastavljena od raznih stručnjaka: filologa za
naš i arapski jezik, filozofa, pravnika, državnika, prirodoslovaca, teologa,
geologa, pedagoga, psihologa, astronoma, fizičara, medicinara i historičara,
jer Kur'an zasijeca u sve te struke'. Pašić ovim implicitno kaže da je Kur'an
filozofsko, prirodoslovno, historijsko, teološko, astronomsko, psihološko,
fizičko, medicinsko, itd. štivo, a što je bila vrlo frekventna teza
muslimanskih prosvjetitelja u prvoj polovini X.X vjeka.
Muhamed Pašić svoju polemiku zaključuje pozivom sarajevskoj
i bosanskohercegovačkoj ulemi da se 'prihvate kur'anskog originala' i da ga
ljubornorno čuvaju 'kao što i Pravoslavna crkva čuva original Svetog pisma', o
čemu on kaže sljedeće:
„Mi znamo da je naš najbolji filolog Vuk Karadžić
preveo Novi zavjet, a Đura Daničić Stari zavjet, ali taj njihov prevod ni do
danas nije dobio sankcije od pravoslavne crkve. Isto tako znamo da je na
engleskom prevodu Svetog pisma dulje vremena sarađivalo 600 najboljih
stručnjaka, pa i opet kad dođe do kakva razmimoilaženja u tumačenju obraćaju se
na original, a u nas pojedinci koji se usude i na brzu ruku prevedu Kur'an
odmah svoj prevod uspoređuju s originalom ili čak svoj tumač pretpostavljaju i
samom originalu, jer otvoreno vele, da se tumač
koji se kosi s ajetom i prevodom može uzimati za podlogu...“
Polemika između Organizacije ilmije Kraljevine
Jugoslavije i prevodilaca Kur'ana, Pandže, Čauševića i njihovog mostarskog
kolege Karabega okončala se bez nekih značajnih rezultata u području teprije
prevođenja. Ipak, ona je ostala svjedok žestokih suprostavljanja kako
prevođenju Kur'ana tako i posebnim pristupima toj aktivnosti.
Ovdje bi svakako bilo interesantvno vidjeti stav
Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije spram ove polemike, kao i
pitanja prevođenja Kur'ana na bosanski jezik. Može se uvjetno reći da se
Islamska zajednica uključila u raspravu o prevođenju Kur'ana posredstvom svog
časopisa 'Glasnika'. Rasprava Muhameda Tufe, 'Može li se Kur'an azimuššan
prevoditi na druge jezike, i je li to dozvoljeno sa šerijatskog gledišta', pojavila se u proljeće 1937.
godine. Tematika kojom se Tufo bavi pokazuje da je u vezi s polemikom koja se
te i naredne godine vodila u Sarajevu.
Muhamed Tufo, inače član komisije E1-Hidaje za ocjenu
'ortodoksnosti' Čauševićeva i Pandžina prijevoda, u svojoj raspravi ističe da
je ovo 'pitanje u Egiptu uzdiglo veliku prašinu, tako da je došlo i pred
parlament, a egipatska se ulema u tom pogledu
razdijelila u dvije grupe: jedni su za prijevod, a drugi protiv
prevođenja. Na čelu onih koji dozvoljavaju prevođenje stoji i sami Šejhul-Ezher i uz njega mnoga ezherska
ulema (oko 20), a na protivnoj strani
stoji merhum Muhamed Behit, (bivši egipatski muftija; prozvat Ebu Hanife
današnjeg vremena), Muhamed Adevi, Mustafa Sabri, (bivši Šejhul Islam), Muhamed
Šakir, i merhum Muhamed Ebu-ul-Fadl (bivši šejhul-ezher)".
Tufo nadalje
konstatira da je bilo i do sada mnogo pokušaja da se Kur'an prevede na strane
jezike. Do sada je to učinjeno, prema njegovim riječima, 'puno puta', pa su tu
načinjene velike greške koje bi 'trebalo ispraviti jednim potpuno
ispravnim prijevodom'.'I`ufo, kao što je
i uobičajeno za sve učesnike u ovoj polemici, nigdje ne kaže kakav bi trebao
biti 'potpuno ispravan prijevod Kur'ana', već samo naglašava u istom članku da
bi takav prijevod 'mnogo pomogao širenju islama među onim nemuslimanskim narodima, koji arapski ne znaju...' Ovakve romantičarske ideje nisu rijetke u Bosni XX
vijeka i odjek su apriorističkih ideja i učenja iz islamskog svijeta.
Dr.
Enes KARIĆ
Tefsir
– Uvod u tefsirske znanosti, izdavač: Bosanska Knjiga, Sarajevo, 1995.
EmoticonEmoticon