I u 20. stoljeću srećemo nekoliko istaknutih mesnevihana.
Džemaludin Čaušević, reisul-ulema u Bosni i Hercegovini, pored rukovođenja
islamskom zajednicom u ovoj zemlji bio je i mesnevihan odnosno šejh
mevlevijskog tarikata. On je u periodu između 1915. i 1928. godine držao
dersove Mesnevije u kući hadži Mujage Merhemića. Čaušević je izdanak posljednje
generacije bosanske uleme koja je muslimana predvodila i u šerijatskim i u
tarikatskim znanostima, kako je to bilo uglavnom uobičajeno tokom osmanskog
perioda, a što je jasno ukazivalo na međusobnu kompatibilnost šerijata i
tarikata.
Hadži Mujaga Merhemić, sarajevski pjesnik i sufija, nastavio je
tradiciju mesnevihanstva i sa svojim dersovima otpočeo je 1942. godine. Jedan
kružok čitanja i tumačenja čitave Mesnevije okončao je 13. februara 1958.
Namjeravao je potom početi s novim kružokom, no u tome ga je spriječila smrt
1959. godine.
Potom je Fejzulah Hadžibajrić, jedan od njegovih učenika, sufija i
istinski zaljubljenik u tesavvuf, otputovao u Tursku, te ga je u Konji
Abdulbaki Gulpinarli podstakao da se sam prihvati održavanja tradicije
mesnevihanstva u Sarajevu. Abdulbaki Gulpinarli mu je lično izdao i idžazu
(dopuštenje) za mesnevihanstvo.
U savremenoj historiji Bosne i Hercegovine vjerovatno nije bilo sufije
koji je teorijskim i duhovnim znanjima vladao onoliko koliko ih je poznavao
Fejzulah Hadžibajrić. Posjedovao je hilafet odnosno bio je šejh kaderijskog,
mevlevijskog, nakšibendijskog tarikata. Neko vrijeme držao je predavanja hadisa
u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a bio je i predsjednik Odbora islamske zajednice
u Sarajevo. U vrijeme kad je rad tekija u Bosni i Hercegovini bio zabranjen –
od 1952. do 1972. – Fejzulah Hadžibajrić poduzima prve korake za ponovno
pokretanje tekijskih aktivnosti. Nastojao je da tekijske aktivnosti poput zikra
i prosvjećivanja naroda ponovo zažive, te je kroz mesnevihanstvo davao svoj
doprinos tome.
Prvi ders iz Mesnevije održan je 15. septembra 1966. u tekiji šejha
Abdulaha Fočaka. Potom su dersovi Mesnevije neko vrijeme organizirani u kući
Ahmedage Fočaka, da bi šejh Fejzulah Hadžibajrić naposljetku 1969. godine
ishodio dozvolu da otvori Hadži Sinanovu tekiju i u njoj drži dersove
Mesnevije. To je bio prvi korak šejh Fejzulaha ka legalizaciji rada tekija. U
ovoj tekiji su od 1969. do 1988. održavana tumačenja Mesnevije, a šejh Fejzulah
Hadžibajrić u tom periodu je preveo i prokomentirao prva dva sveska ovog djela.
Godine 1988. izdao je hafizu Halidu Hadžimuliću dozvolu za bavljenje
mesnevihanstvom, tako da hafiz Hadžimulić do danas jednom sedmično drži dersove
Mesnevije.[23] Međutim, starost i bolesti praćene njome primorali su ga da
posljednjih godina ta nekad redovna sedmična predavanja učini povremenima.
Šejh Fejzulah Hadžibajrić predstavljao je istinsku sponu između
šerijata i tarikata. On je izradio statut shodno kome tekije u Bosni i
Hercegovini djeluju u okviru Islamske zajednice. Cilj mu je bio da tarikat i
sufije svakako sadrži u okvirima šerijatskog djelovanja i zvaničnih vjerskih
institucija, u čemu je i uspio. Njegov trud rezultirao je osnivanjem
Tarikatskog centra pod starateljstvom Islamske zajednice 1972. godine. Šejh
Fejzulah Hadžibajrić imao je inače mnogo učenika, no nikoga nije postavio za
svoga nasljednika na šejhovskom položaju. Tek šestoricu svojih učenika imenovao
je vekilima i dao im pravo da predvode zikr i iršad.
Učenje šejha Fejzulaha Hadžibajrića sažimalo je u sebi ezoterijsko
i egzoterijsko, šerijat i tarikat. Njegovi dersovi Mesnevije imali su veoma
jednostavnu formu. Počinjali su sa slavljenjem Boga, salavatima i zikrom imena
Allah, a potom bi šejh održao ders iz Mesnevije u trajanju od pedesetak minuta.
Prvo bi pročitao stihove na perzijskom, a onda bi ih preveo i komentirao.
Inače, da bi se uživalo položaj mesnevihana valjalo je ispunjavati
posebne uvjete. Budući da je mesnevihan duhovni uputitelj derviša obično se
radilo o njihovom šejhu. No, dozvola za mesnevihanstvo nije isto što i
šejhovska hilafetnama, tako da svaki šejh nije mogao biti i mesnevihan. Da bi
stekao to zvanje, mesnevihan je morao proći kroz posebne kružoke i savladati
određeni duhovni put. Poznato je da je put do mesnevihanstva u Konji trajao bin
bir gun – hiljadu i jedan dan. Tako je naprimjer šejh Ruhi, posljednji
mesnevihan sarajevske tekije na Bentbaši, u starosti od 32 ili 33 godine otišao
u Konju kako bi ondje stekao dozvolu da se bavi mesnevihanstvom. Konja je još
predstavljala središte znanja o šerijatskim i znanostima teorijskog i
praktičnog tesavvufa. Provjera i primjena znanja tekli su kroz vježbe koje
traju po 40 dana. Naprimjer, temeljito se uči o održavanju čistoće, pa se 40
dana radi u kuhinji. Bolesnim, nemoćnim i potrebitim mora se pomoći ličnim
radom (hizmet). Potom slijedi provjera i pouka samoga sebe kroz 40 dana
putovanja bez novčane i druge vrste potpore. Prakticirana je osama uz post, a
sve vrijeme učilo se tesavvuf, Mesneviju, muziku, sema, filozofiju i ostalo.
Učenik koji bi, kao što je to uspio šejh Ruhi, uspješno prošao kroz ovu hiljadu
dana dugu obuku, šejh mevlevijskog tarikata u Konji dao bi mu dozvolu da tumači
Mesneviju odnosno dodijelio mu zvanje mesnevihana.
U 20. stoljeću znatno su oslabili kulturni odnosi muslimana Bosne i
Hercegovine s islamskim istokom, posebno Anadolijom, a u
kulturno-civilizacijskom životu Bošnjaka desile su se krupne promijene.
Temeljne vjerske i kulturne institucije pretrpjele su žestoke udarce, no
institucije tesavvufa i islamske zajednice, manje ili više, suprotstavile su se
tim kulturnim mijenama. Tesavvuf je, istina, u 20. stoljeću u Bosni i
Hercegovini značajno oslabljen, a njegov odnos sa zvaničnim vjerskim
institucijama je poremećen. Iako su u prošlosti većina bošnjačkih alima i
vjerskih prvaka istovremeno bili i sufije, pod pritiskom političkih i kulturnih
uvjeta u različitim periodima postojanja Jugoslavije taj odnos je oslabio, te
se, s obzirom na promjene koje su se desile u šerijatskim i tarikatskim
institucijama, poremetio i odnos šerijatskih i tarikatskih institucija. Iako, u
svakom slučaju, zvanična bošnjačka ulema nikad nije porekla tesavvufu
legalitet, ali mu nije ukazivala ni pretjeranu podršku.
S druge strane, institucija tesavvufa izgubila je onu ulogu kakvu
je uživala u osmansko doba. U prošlosti, tarikat je imao važnu kulturnu,
vjersku, političku i društvenu ulogu. Institucija futuveta, proistekla iz tarikata,
regulirala je odnose između vlasti i različitih društvenih slojeva. Sufije su
stajale u prvim redovima borbe za odbranu vjere i države, no, kako je slabilo
Osmansko carstvo, slabio je i njihov položaj u njemu.
Bosanski tesavvuf ima nezanemarivu kulturnu i društvenu ulogu i u
godinama neposredno nakon raspada Jugoslavije, u periodu novih dubokih
kulturoloških promjena, sufijski redovi imali su važno mjesto među vjerskim
grupama.
Oživljavanje tradicije mesnevihanstva u uskoj je vezi sa očuvanjem
i snaženjem islamske kulture u Bosni i Hercegovini. U nekim
bosanskohercegovačkim gradovima, naprimjer u Tuzli, održavaju se redovne
katedre Mesnevije. No, mensevihanstvo je u ovom vremenu ipak izgubilo na svojoj
važnosti, a razlog tome jeste ponajprije to da je ta tradicija bila prekinuta
na skoro čitavo jedno stoljeće. No, postoji osnovana nada da će ova izvorno
sufijska tradicija biti oživljena od strane mladih naraštaja. Osnivanje katedri
za Mesneviju diljem Balkana bilo bi prvi važan korak u tom pravcu.
S perzijskog preveo: Muamer Kodrić
EmoticonEmoticon