U radu koji slijedi osvrnut ćemo se, pored osnovnih podataka o životu i javnome djelovanju Džemaludina Čauševića, naročito na njegov intelektualni angažman te derviški identitet, poentirajući posebno značaj djelovanja onoga što smo oslovili Čauševićevim tesavvuf-skim kružokom. Naime, brojne studije o reisul- ulemi Džemaludinu Čauševiću pružaju značajan fond informacija o njemu, ali, slobodni smo zaključiti, u drugome planu ostaju kako njegova odanost derviškom životu (tarikat), tako i općenito sva snaga intelektualnoga angažmana. Iz toga razloga rad smo podijelili, pored cjeline koja nudi osnovne biografske podatke o Čauševiću, na još dva dijela, u kojima prvo razmatramo Čauševićev intelektualni angažman i derviški identitet, a potom ukratko navodimo osnovne karakteristike njegova tesavvufskog kružoka. Kako ćemo vidjeti, upravo zahvaljujući Čauševićevu tesavvuf-skom kružoku, brojne aktivnosti kojima smo i sâmi svjedoci zapravo su posljedica njegova projektiranja i planiranja.
Muhamed Džemaludin Čaušević rođen je 28. decembra 1870. godine u selu Arapuša kod Bosanske Krupe. Početno vjersko obrazovanje (mekteb) završio je pred svojim ocem Ali-hodžom, a srednje u medresi u Bihaću, pred profesorom Ahmedom Sabit-efendijom Ribićem – Širazijom. Kada je napunio 17 godina, otišao je u Istanbul na daljnje školovanje, te je u to vrijeme svoje ime iskazivao kao Mehmed. U Istanbulu je 1903. godine završio Pravni fakultet. U Turskoj je primio mevlevijski tarikat, a potom je spremljen za prevodioca i komentatora djela Mesnevija (mesnevihân).
Nakon povratku u Bosnu, te iste 1903. godine posvetio se reformi Islamske zajednice i cjelokupnog bosanskog društva. Sve do 1914. godine, kada je izabran za reisul-ulemu, predavao je na sarajevskoj Gimnaziji (sadašnjoj Prvoj gimnaziji), te na Sudačko-šerijatskoj školi, preteči današnjega Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Pokrenuo je veliki broj vjerskih časopisa, organizirao brojne humanitarne akcije, a ured Rijaseta otvorio je građanima svih nacija koji su mu se obraćali s različitim potrebama. Nekoliko godina bio je predsjednik Muslimanskog potpornog društva “Merhamet” u Sarajevu, čiji je osnovni zadatak bio zbrinjavanje velikoga broja sirotinje u gradu. Ta njegova briga te poseban angažman za vrijeme Prvoga svjetskog rata razlog su zbog kojega je smatran “velikim zaštitnikom i zagovaračem” sirotinje i muslimanki."[1] Od samoga početka 1905. godine imenovan je za člana Ulema-i medžlisa, što je položaj na kojemu je njegov reformatorski rad najviše došao do izražaja.
Oko 17 godina održavao je predavanja (dersove) iz Mesnevije, prvo u mevlevijskoj Isa-begovoj tekiji na Bentbaši, a potom u kući svoga bliskog prijatelja hadži Mujage Merhemića. Nakon duže bolesti srca, preselio je na bolji svijet 28. marta 1938. godine u Državnoj bolnici u Sarajevu, po derviškom običaju izgovarajući vlastito Božije Ime “Allah” na posljednjim izdisajima. Dženaza mu je bila jedna od najposjećenijih u novijoj historiji Bosne i Hercegovine."[2] Nažalost, tadašnje službeno glasilo Islamske zajednice Glasnik preskromno je obilježilo njegovo preseljenje na vječni svijet."[3] Nasuprot tome, Gajret je posvetio posebne stranice tom događaju, "[4] a jedan od časopisa koje je Čaušević pokrenuo, Novi Behar, posvetio je poseban broj reisul-ulemi Čauševiću."[5] Ovaj pristup otkriva nam postojanje dviju suprotstavljenih tendencija, još uvijek prisutnih, od kojih jedna, artikulirana kroz službena glasila, skoro neupadljivo obilježava smrt svojih istaknutih članova, dok druga, izražena kroz časopise koje su ti pojedinci s grupom saradnika osnovali, posvećuje cijeli broj tim velikim događajima. "[6]
Nastaviće se....
[5] Vidi više: Alija Nametak, Sarajevske uspomene, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 1997, str. 46-49.
[3] Objavljen je samo tekst: “Merhum hadži Mehmed Džemaludin ef. Čaušević”, Glasnik Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo, god. VI, br. 4, april 1938, str.145–147.
[4] Vidi: Ivan A. Miličević, “Velikom prijatelju u spomen”, str. 220–224; te: “Merhum hadži M. Džemaludin Čaušević”, str. 225–229. Tekstovi su u cijelosti navedeni u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I.
[5] Vidi: Novi Behar, Sarajevo, god. XI, br. 20, 15. april 1938.
[6] Sličnu sudbinu doživjeli su hadži Mehmed-efen dija Handžić, u nešto manjoj mjeri (odnos Glasnik IVZ i El-Hidaje), te dr Ahmed Smaj lović (odnos Glasnik IZ i Preporod na jednoj strani, te Islamska Misao na drugoj strani).
• Autor: Samir Beglerović
EmoticonEmoticon