Sažetak: Autor historijskom metodom i metodom analize teksta propituje društveno-povijesni i kulturno-ideološki kontekst kao i reformistička strujanja unutar islamskog mišljenja u BiH u vrijeme pokretanja časopisa "Muallim". Upoznaje nas sa zakašnjelim vjerskim modernizmom na čijem čelu se našao reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević, a čije je glasilo u različitim vremenima i pod različitim nazivima bio sam časopis "Muallim". Autor pokazuje da je upravo pokretanje ovog časopisa predstavljalo prekretnicu unutar islamskog diskursa tokom XX stoljeća te da je time za sva vremena pobodena zastava suvremenih i modernih intelektualnih strujanja u BiH. Reis Čaušević je vizionarski pokrenuo ovaj časopis i ustanovio Muslimansko muallimsko i imamsko društvo BiH, a koje je kasnije transformirano u Bosansko-hercegovačko udruženje Ilmijje, čime je zasadio sjeme iz kojeg su nicale generacije mladih i učenih islamskih intelektualaca spremnih da odgovore na zahtjeve svih društveno-političkih i ideoloških okolnosti. Današnji časopis "Muallim" na najbolji način prezentira ciljeve i zamisli kojima je rahmetli Čaušević stremio i o kojima je snovio onog trenutka kada je pokretao ovaj časopis i spomenuto Udruženje.
Kad je prije stotinu i tri godine (u septembru 1909.) Mehmed
Džemaludin Čaušević osnovao Muslimansko muallimsko i imamsko društvo za Bosnu i
Hercegovinu to je bio nagovještaj buđenja islamske vjerske uleme i konačnog
izlaska iz "gluhog doba" iz kojeg se ulema izvlačila veoma sporo i
mučno. Mada je svjetovna ulema na čelu sa Bašagićem, Hadžićem i Mulabdićem,
hodeći stazama koje im je Mehmed Kapetan Ljubušak otvorio svojim zlata
vrijednim časopisom "Bošnjak", već gotovo dvije decenije uspješno
djelovala na planu opismenjavanja, prosvjećivanja i buđenja usnulog i zaostalog
muslimanskog stanovništva, vjerska ulema je još uvijek sanjala o zlatnom dobu
osmanske uprave i znatan dio njenih predstavnika je vjerovao da će se sultan
ponovo vratiti i da će sve biti kao prije.
Iz višedecenijskog sna nije ih moglo probuditi ni sve veće iseljavanje
muslimanskog stanovništva (uglavnom imućnijih i bogatih slojeva društva)“[1] a
ni sve veća zaostalost i osiromašenje bošnjačkog nacionalnog korpusa. Nesvjesni
situacije u kojoj su se našli i vremena u kojem žive protivili su se svim
novinama, reformama i promjenama. Odupirali su se pokušajima reformiranja
tradicionalnog obrazovnog sistema, koji je počivao na mektebima i medresama.
Opirali su se uvođenju latiničnog ili ćiriličnog pisma u škole što je značajno
usporilo proces opismenjavanja muslimanske djece i integraciju u suvremene
tokove života“[2]. Bili su u značajnom broju protiv svih vidova emancipacije
žena, pohađanja svjetovnih škola, zapošljavanja u fabrikama i tome slično.
Pokretanjem listova kao što su "Salnama", "Vatan", "Rehber"
i drugi, koji su štampani na turskom jeziku i koje je mogao čitati veoma mali
broj ljudi, podgrijavali su nade u skorašnji povratak Osmanlija i
uspostavljanje hilafeta.
Međutim, dolaskom Džemaludina Čauševića na poziciju referenta za
pitanje prosvjete u Ulema-Medžlisu, najvišem vjerskom tijelu Islamske zajednice
u BiH za vrijeme AustroUgarske, tokom 1905. godine a posebno nakon što je
izabran za reisu-l-ulemu, situacija se mijenja iz korijena. Od tog trenutka on
poduzima niz reformskih koraka koji su imali dalekosežne posljedice. Čaušević
pokreće inertnu i uspavanu vjersku ulemu pokretanjem ili iniciranjem pokretanja
niza časopisa, udruženja i aktivnosti.“[3] Međutim, najznačajnije što je
Čaušević učinio jeste formiranje Muslimanskog muallimskog i imamskog udruženja
(1909), koje je preraslo u Udruženje bosansko-hercegovačke ilmije (1913-1918) i
pokretanje lista "Tarik", te iniciranje pokretanja časopisa
"Muallim", koji se kasnije zove "Misbah" te potom
"Jeni Misbah". Ono što je zajedničko za sve spomenute časopise jeste
da su štampani arebicom na bosanskom jeziku i da su tretirali pitanja
obrazovanja, emancipacije muslimana, reformiranja vjerskih i obrazovnih
institucija i tome slično. Treba napomenuti da Čaušević pokreće novi tok
reformističkog pokreta u BiH koji profesor Karčić naziva vjerski
modernizam“[4]. Do ovog perioda u bosansko-hercegovačkom muslimanskom javnom
diskursu mogli su se samo čuti predstavnici svjetovnih modernista „[5] i
tradicionalista (revivalista)“[6]. Reis Čaušević je jasno znao šta želi i kako
to može postići. Glavni ciljevi njegovog projekta bili su "širenje
pismenosti na bosanskom jeziku, reforma obrazovanja u tradicionalnim školama
(mektebi i medrese) i reforma vjerskih institucija i vakufa"[7]. Ukoliko
analiziramo njegove aktivnosti i bibliografi ju časopisa koje je sam uređivao
ili su uređivali njegovi bliski saradnici, poput Muhameda Seida Serdarevića,
vidjet ćemo da se svi gore spomenuti ciljevi postupno i istovremeno
realiziraju.
Izborom arebice kao pisma i bosanskog jezika za štampanje časopisa
"Tarik", "Muallim", "Misbah" i "Jeni
Misbah" reis Čaušević je pokušao ubrzati i olakšati proces opismenjavanja
muslimanskog stanovništva, koje je u mnogo većoj mjeri poznavalo arapsko pismo
nego što je to bio slučaj sa latinicom i ćirilicom. Također, izbor ovog pisma
govori da pokretanje ovog časopisa nije imalo za cilj pridobijanje uskog kruga
vjerskih stručnjaka, koji su se školovali u Istanbulu ili Kairu ili pak malo
šireg kruga onih koji su se školovali u svjetovnim školama ili
zapadno-evropskim univerzitetima. Reformiranje tradicionalnih škola odnosno
tradicionalnog obrazovnog sistema usmjeravao je formiranjem Muslimanskog
muallimskog i imamskog udruženja, pokretanjem islamskih prosvjetnih anketa i
štampanjem udžbenika kao što su Ilmihal, Sufara, Fikhu-l-ibadat, Usuli dinijje
itd“[8]. On se, također, zalagao za reformiranje mektebi ibtidaije,
daru-l-muallimina i medresa te formiranje novih škola kao što su Šerijatska
gimnazija.
Međutim, časopis "Muallim"[9] predstavlja njegovo
najvizionarskije i najmonumentalnije djelo, koje se samo može porediti sa
Abduhuovim "Al Manarom" i Sejjid Ahmed Hanovim "Tehzibul
Ahlakom"[10]. Mehmed Čaušević, slično Abduhuu, nije puno vjerovao u
političko djelovanje već je protežirao "reformu vjerskog učenja i reformu
obrazovnog i pravnog sistema u postojećim političkim okvirima"[11], zbog
čega mu neki prigovaraju i žestoko se na njega obrušavaju. Optužuju ga za razne
stvari pa i za kufr i izvođenje iz vjere [12]. Vodio je žustre polemike o
različitim pitanjima počev od pokrivanja žene, oblačenja muškaraca, rada u
fabrikama, školovanja žena i sl. Bez obzira na teškoće na koje je nailazio i
osude od strane čak i bliskih prijatelja nikada nije odustajao od svojih
stavova i ciljeva. Reis Čaušević je vjerovao da se samo obrazovanjem,
prosvjećivanjem i podizanjem nivoa svijesti može reformirati društvo te je
stoga konstantno podsticao i pozivao na čitanje, izučavanje i školovanje kao
strogu obavezu svih muslimana.
Kao što smo napomenuli, njegov najznačajniji doprinos jeste formiranje
časopisa "Muallim" i Muslimanskog muallimskog i imamskog društva BiH,
što je kasnije predstavljalo rasadište suvremene i prosvijećene vjerske uleme.
Učenjaci koji su bili okupljeni oko reisa Čauševića i koji su pisali za
"Muallim" uglavnom su završavali Darul muallimin odnosno tadašnju
Islamsku pedagošku akademiju i mnogi od njih su kasnije nastavili školovanje i
postali veoma odgovorni društveni akteri. "Muallim" je bio sjemenka
koju je reis Čaušević posijao s nadom da će svoje najslađe plodove davati tek
kasnije. Njegov list "Tarik" (Put ili zvijezda Danica) korespondira
sa Abduhuovim "Manarom" (svjetionik). Samim svojim imenom govori da
ima za cilj ukazivati i pokazivati odnosno osvjetljavati nekome put, a
"Muallim" aludira na činjenicu da će upravo muallimi odnosno učitelji
biti ti koji će ukazivati, pokazivati i osvjetljavati Put kojim trebaju hoditi
Bošnjaci.
Sam reis Čaušević je bio veliki muallim (učitelj) o čemu hafiz
Traljić [13] govori veoma nadahnuto, a svog uvaženog učitelja i duhovnog oca Muhammeda
Abduhua je iz poštovanja nazivao Ustazi muhterem (poštovani profesor) ili samo
ustaz (profesor). To govori da se smatrao učiteljem i da je taj poziv uzdizao
na najviše stepene vrijednosti. To je bio razlog zbog kojeg je najviše vremena
provodio sa učiteljima i zbog kojeg je glavninu svojih reformskih aktivnosti
fokusirao upravo na škole, udžbenike i položaj učitelja.
Ne znam da li su oni koji su devedestih godina dvadesetog stoljeća
ponovo pokretali "Muallim" i oni koji su ga po treći put pokrenuli na
razmeđu dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća bili svjesnih vizija reisa
Džemaludina Čauševića i da li smo mi danas svjesni misije koju je ovaj časopis
započeo s početka dvadesetog stoljeća, međutim, trajnost njegovog imena i
kontinuitet ideja koje je rahmetli Čaušević posijao putem ovog i drugih
časopisa još uvijek imaju odjeka i još uvijek polučuju dobre rezultate. Danas,
kada ovaj časopis okuplja kako vjersku tako i svjetovnu ulemu i kada se u njemu
susreću oni koji završavaju klasične rušdije (Pedagoški i drugi fakulteti),
suvremene medrese (Fakultet islamskih nauka) i moderne darul muallimine
(Islamski pedagoški fakulteti), on na najbolji način realizira ono o čemu je
rahmetli reis Čaušević sanjao a to je moderno obrazovan, racionalno usmjeren, tradicionalno
nadahnut i svestrano upućen Bošnjak musliman.
Stoga je vrijednost ovog časopisa i njegova jubileja utoliko veća i
značajnija što je on kao rijetko koji bošnjački i muslimanski časopis na ovim
prostorima ostao odan svojim izvorima, ciljevima i misiji i što je uspio
sačuvati pozitivan, progresivan i suvremen kurs. Srećom, nije zbog raznoraznih
političkih iliti kvaziznanstvenih avantura izgubio smisao i kormilo, i nije
izgubio kredibilitet kako kod intelektualaca, tako i kod običnih čitalaca.
Ovo je vrijeme kada trebamo sumirati plodove i učinke djelovanja
ovog časopisa odnosno plodove vizija i djelovanja jednog od najvećih ikada
živućih muslimanskih mislilaca i djelatnika u BiH. Ovo vrijeme iziskuje ljude
poput reisa Čauševića i suradnika koji su njega slijedili. Časopis
"Muallim" predstavlja njegov intelektualni vakuf koji nam je ostavio
u naslijeđe i prema kome se trebamo odnositi sa puno pažnje i uvažavanja.
Autor: Dr.
Sedad DIZDAREVIĆ
[1] Naravno, bilo je i onih koji su bili svjesni opasnosti od
iseljavanja muslimanskog stanovništva iz BiH te su konstantno upozoravali na
istu te pozivali narod da ostane u BiH; takav je bio reisu-l-ulema Mehmed Tevfi
k ef. Azapagić i Muhamed Emin Hadžijahić (Vidi: Esad Zgodić, "Bosanska
politička misao – austrougarsko doba", DES, Sarajevo, 2003 i Muhsin
Rizvić, "Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda
1878-1918", Mešihat islamske zajednice BiH, Sarajevo, 1990)
[2] Pogledaj: Bilal Hasanović, "Islamske obrazovne ustanove u
BiH od 1850. do 1941. godine", Islamski pedagoški fakultet u Zenici,
Sarajevo, 2008.
[3] Opširnije pogledati: Mahmud Traljić, "Istaknuti
Bošnjaci", Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo 1988. i Enes Karić,
"Prilozi za povijest islamskog mišljenja u BiH XX stoljeća",
El-kalem, Sarajevo, 2004.
[4] Karčić, Fikret, "Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma",
Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990, str. 215-220.
[5] U ovu skupinu spadaju reformatori i društveni aktivisti poput
Mehmeda Kapetana Ljubušaka, Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Osmana
Đikića i drugih koji su uglavnom završavali rušdije i nisu pripadali nominalnoj
vjerskoj ulemi.
[6] U ovu skupinu spadaju svi vjerski učenjaci prije reisa
Džemaludina Čauševića od kojih su neki bili lojalni Austro Ugarskoj vlasti, a
drugi su nastojali hermetizirati društvenu realnost i spriječiti promjene koje
su bile neminovnost. Ova vjerska ulema je bila okupljena oko časopisa kao što
su "Salnama", "Vatan", "Rehber" i drugi koji su
štampani na turskom jeziku.
[7] Karčić, Fikret, "Društveno-pravni aspekt islamskog
reformizma", ibid, str. 204-210.
[8] Traljić, Mahmud, "Istaknuti Bošnjaci", Rijaset
islamske zajednice BiH, Sarajevo 1998, str. 53-54.
[9] Može se reći da list "Muallim" te listovi listovi
"Tarik", "Misbah" i "Jeni Misbah" predstavljaju
isti idejni koncept sa različitim imenima. Ovi listovi su svaki u svoje vrijeme
promovirali Čauševićeve ideale, ciljeve i želje. Tako primjećuje se da je
uređivačka politika i tematski šablon gotovo potpuno identičan a da su
saradnici, također, u velikom broju identični. Isto primjećujemo i kod
svjetovnih modernista u njihovim glasilima "Behar",
"Gajret", "Biser", "Novi Behar".. i kod
tradicionalista u listovima "Vatan", "Rehber" i drugim.
[10] Profesor Karić ukazuje na susret između mladog Čauševića i
Muhammeda Abduhua, koji se desio 1900. godine nakon čega je Čaušević bio
fasciniran Abduhuovim idejama i ostao im vjeran do kraja života. Profesor
Karić, također, ukazuje na Sejjid Ahmed Hanov uticaj na reisa Čauševića.
[11] Karčić, Fikret, "Društveno-pravni aspekt islamskog
reformizma", Ibid,str. 79.
[12] Karić, Enes, "Prilozi za povijest islamskog mišljenja u
BiH XX stoljeća", Kalem, 2004, str. 257.
[13] Traljić, Mahmud, "Istaknuti Bošnjaci", Rijaset
islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998.
EmoticonEmoticon