Reis,
prosvjetitelj, intelektualac
(Arapuša kod Bosanske Krupe, 1870.
– Sarajevo, 28. marta 1938.)
Polemika oko vela/feredže, šešira i autoriteta u tumačenju
islama
Između dva
svjetska rata među Bošnjacima se vodi rasprava oko njihovog zaostajanja u
odnosu na druge narode u njihovom okruženju.[1]
Jedan njihov dio neracionalno odbacuje sve što dolazi sa Zapada pa i samo
obrazovanje, a drugi dio preferira samo ono što dolazi sa Zapada i odbacuje sve
dojučerašnje. U ovoj prilično pojednostavljenoj slici i tom paradoksalnom
stanju valjalo je naći put izlaza za bošnjački narod. Svijest o putu ukazivala
je na proces koji je nemoguće zamisliti bez obrazovanja bošnjačke svijesti o
sebi i svome interesu. Od decembra 1927. do septembra 1928. godine vodila se žustra
polemika u štampi oko vela ili „otkrivanja lica muslimanske žene“ i završila je
bez nekog velikog zaključka kojim bi se usmjerilo buduće djelovanje. „Uzeto u
cjelini“ – kako kazuje Xavier Bougarel – „izgledalo je da je inteligencija bila
manje podijeljena nego ilmija. U 1928. godini nijedan intelektualac nije zauzeo
stav protiv reis-ul-uleme, a uobičajeni sukobi između prosrpskih i prohrvatskih
intelektualaca ili između pristalica različitih političkih partija kao da su
bili za neko vrijeme zaboravljeni.“[2]
Ova polemika iz 1928. godine vodila je direktno u propitivanje vjerskog autoriteta ili pitanje legitimiteta govornika o islamu. Izborna
kurija je negirala je štampi bilo kakvo pravo da raspravlja o islamu i vjerskim
temama, a potvrdila legitimitet islamske zajednice da ona to pravo čuva za
sebe. Rezultat polemike može se iskazati ovako: raspravljati o islamu iza
zatvorenih vrata institucije.
Na Kongresu
muslimana intelektualaca, koji je održan u Sarajevu 1928. godine, postavljeno
je pitanje zara i feredže. Naizgled jednostavno pitanje, nosilo je u sebi,
ustvari, vrlo kompleksan odnos prema vlastitom identitetu, diferenciranju spram
okruženja i evropskog identiteta. Šta je uopće značilo uklanjanje vela s lica
muslimanke, da li je to bilo samo pitanje mode ili nečega dubljeg? Priča o
„otkrivanju muslimanke“ mislila je „otkrivanje lica“ muslimanki da bi ona mogla
raditi, studirati, obrazovati se, sudjelovati u svakodnevnom životu zajednice.
To je preduslov za društveni angažman žena muslimanki.
Pojavio se,
nažalost, otpor otkrivanju lica muslimanke. U tome nerzumijevanju pokušao je Osman
Nuri Hadžić objasniti da ta tradicija nije islamska i da ta pojava među
današnjim muslimanima potiče iz predislamskih izvora. Slijedio ga je Edhem
Bulbulović navodeći da je porijeklo vela i pokrivanja ženskog lica regionalna
pojava – arapsko-plemenska i da nema nikakve veze s islamom. Onda su protivnici
otkrivanja lica navodili kur'anske ajete gdje se govori o pokrivanju dijelova
tijela. Nastala je besplodna svađa oko izvora i njihovog tumačenja. U tom času
reis Čaušević i njegove pristalice smatraju
„pokrivanje lica“ jednim od brojnih razloga za ekonomsko i kulturno nazadovanje
muslimanske zajednice. Reis Čaušević razmišlja o intelektualnom uzdizanju
muslimanke i ne vjeruje da će bez vela na očima doživjeti moralno posrnuće kako
su mu prigovarali konzervativni čuvari status quo u zajednici. On je smatrao da
ograničeno i nedovoljno obrazovanje žena vodi cijelu zajednicu u posrnuće i
nazadovanje. Na svu sreću, reis Čaušević se nije previše osvrtao na brojne
sitničave prigovore i smiješne razloge konzervativaca koji su imali vrlo
ponižavajući stava prema ženama. Iza pitanja vela i pokrivanja lica, zapravo,
prepoznajemo pitanje o poziciji žene u zajednici – konzervativci nisu željeli
da se promijeni tradicionalno stanje potčinjenosti i neobrazovanosti koje je
nametnuto ženi. Ovim pitanjem se pokreće među Bošnjacima važno pitanje
ravnopravnosti žene i muškarca. Husein Brkić je na Kongresu muslimana
intelektualaca 1928. izjavio da je „nošenje vela običaj, a ne vjerska obaveza“.
Mnoge žene su otvoreno podržavale reisa Čauševića. One su insistirale na
školovanju i profesionalnom uključivanju žena muslimanki u društvene i poslovne
aktivnosti. Šukrija Kurtović je naglašavao da treba forsirati pohađanje škola kod muslimanki, njihovo
kvalitetno obrazovanje. Rezolucija Kongresa muslimana intelektualca nije se
nabaška izjasnila o velu, ali je svakako ova polemika poslužila pokretanju
pitanja o statusu žene muslimanke. Ahmed Muradbegović prozvao je tadašnju
inteligenciju zbog okolišanja, a nakon što je Kongres intelektualca šutke
prešao preko pitanja vela, on je kazao da je Kongres „dobio značenje običnog
čaršijskog zbora, a nipošto kongresa intelektualaca“. Tako na početku tridesete
godine 20. stoljeća među Bošnjacima imamo unutarnji odnos između intelektualaca,
uleme i čaršije (gradske trgovačko-zanatlijske grupe i tradicionalne gradske
elite muslimanske čaršije), dakle, jedan disonantan odnos različitih interesnih
grupa bez jasnog cilja djelovanja. Čaršija je bila uz JMO i nije prihvatala
reformističke ideje reisa Čauševića i njegovih pristalica. U tom sklopu,
međutim, moralo se nastaviti graditi novu svijest i političku kulturu, spram
politikanata koji, kako kaže Š. Kurtović, svoj uticaj „zidaju jedino na zaostalosti
muslimana“.[3]
Uz raspravu o
velu i feredži pridošla je i rasprava o
šeširu. Pitanje nošenja šešira ukazuje na odnos muslimana i nemuslimana,
ali se to u raspravi ne kazuje tako eksplicite. Sejfulah Proho smatrao je ko
god da nosi šešir on je izašao iz muslimanske zajednice – za njega je šešir bio
znak nemuslimana. Reis Čaušević i njegove pristalice upozoravaju da „islam ne
propisuje nikakve naročite nošnje“. On podsjeća da je fes početkom 19. stoljeća
kada je uveden u nošnju, osuđen kao bidat
(vjerska inovacija). On smatra da muslimani mogu nositi šešir! Hakija Hadžić,
naprimjer, smatra „magarcem svakoga onog koji misli, ako sam obukao šešir, da
sam tim putem postao vlah“.
Svoja tumačenja
pojedinih vjerskih pitanja u životu Bošnjaka reis Čaušević je zasnivao na
tekstu Kur'ana i smatrao Ga je glavnim izvorom islamske vjere. Nije se želio
svesti na mišljenja pojedinih pravnika. Pozivao je svakoga razumnog da čita
kur'anski tekst i razmišlja.
Jednom je
profesor Tajib Okić upozorio na stav reisa Čauševića oko apokrifnosti hadisa
koji se bave proricanjem i predskazivanjem:
„U
našoj zemlji jedan od najviših vjerskih dostojanstvenika, poslednji
reis-ul-ulema za Bosnu i Hercegovinu i prvi za Kraljevinu Jugoslaviju, Njegova
Preuzvišenost g. Hadži Džemaludin Čaušević zabacuje sve apokaliptičke hadise
(koji sadrže kakvo pretskazanje i proricanje) ma ti hadisi našli mjesta čak i u
autentčnim zbornicima Al-Buharija i Muslima kao potpuno ispravni sa formalne
strane. Po njegovom mišljenju svi proročanski hadisi kose se sa Kur'anom, koji
veli da sem Boga niko ne zna „gajb“ (skriveno, nepoznato), a tradicija koja se
protivi jasnom slovu Kur'ana jeste apokrifna.“[4]
Bošnjaci su u
prvoj polovici 20. stoljeća pod udarom i pred nestankom. Rasprava o velu i
šeširu, s naše bošnjačke strane, može se razumijeti kao pitanje Bošnjaka o sebi
i svom identitetu unutar Kraljevine koja ne računa s njima kao autohtonim i
samostalnim narodom. A to traganje za sobom vođeno je idejom da mi nećemo da
iščeznemo kao muslimani. Danas je moguće jasno vidjeti da je reis Čaušević bio
prosvjetiteljski svjetionik zakašnjele reforme među muslimanima Bosne koji su
se pogubili između „nacionalizirajućih projekata“ prvih susjeda.
Kontekst 1928. godine (1920-1930)
Krajem
19. i početkom 20. stoljeća unutar islama dolazi do pojavljivanja
reformističkih strujanja koja su znak da se pokušava naći izlaz iz stanja u
kojem su se zadesili muslimani širom svijeta. Kongres muslimana intelektualaca iz
1928. godine u Sarajevu, a povodom 25 godina rada kulturnog društva „Gajret“,
predstavljao je dio velike rasprave o neophodnosti reformističkih zahvata u
strukturu života muslimana u Bosni. Kontekst 1928. godine nije bio povoljan za
Bošnjake – pomenimo nekolike osnovne crte: prema popisu stanovništva iz 1921.
muslimani u Bosni čine tek 31,1% stanovništva, muhadžerski pokreti za Tursku
ostavili su veliki neizbrisivi trag bošnjačkog nazadovanja, dolazi do
demografske depopulacije Bošnjaka, koji tad čine samo 4,9% stanovništva Kraljevine
SHS, sastavljene 1918, koja je od 1929. nazvana Kraljevina Jugoslavija; ta
Kraljevina je de facto Velika Srbija;
Bošnjacima je u tom sklopu priznat samo vjerski identitet (oni su samo religijska
skupina), ali ne i poseban narodni/etnički identitet; tako su oni samo „otklon“
od srpskog odnosno hrvatskog naroda, pokušavaju ih usput „nacionalizirati“;
izjašnjavaju se kao Hrvati, Srbi ili Jugoslaveni. Islamske institucije u BiH
imale su od 1909 Štatut za autonomno
upravljanje vjerskim poslovima. Od 1913. počinje reis Čaušević svoj mandat,
kada je dobio menšuru od šejhu-l-islama iz Istanbula, a car Franjo Josip (Franz
Joseph) je potvrdio taj izbor. Na dan 26. marta 1914. Muhamed Džemaludin ef.
Čaušević je svečano proglašen reis-ul-ulemom Islamske zajednice u BiH. Bio je
reis sve do 1930. godine kada je podnio ostavku.[5]
U Sarajevu je 1937. objavljen prijevod Kur'ana na bosanski jezik koji je reis
Čaušević radio s hafizom Muhamedom Pandžom. Zahvaljujući reisu Čauševiću
muslimani u Bosni su mogli čitati islamske tekstove na bosanskom jeziku pisane
arapskim pismom (arebicom) u kojem su
se pojavili znakovi prilagođeni za glasove koji se čuju u bosanskom jeziku (p,
ž, č,ć). On je ovim pismom štampao svoj Ilmihal.
Ali, i ovaj reisov poduhvat izazvao je prigovore brojnih protivnika. Arebicom
je štampan i Mevlud hafiza Saliha
Gaševića. Do Prvog svjetskog rata arebicom je štampano dvadesetak knjiga od
kojih su neke uvedene kao udžbenici u mektebima i medresama. Borio se da se
uvodi i latinica i ćirilica u pisanje, da se novine pišu na ovim pismima. U
njegovim reformatorskim poduhvatima reis Čušević je imao zbiljsku podršku ljudi
kakvi su dr. Safvetbeg Bašagić, Edhem Mulabdić, Muhamed Seid Serdarević, Osman
Nuri Hadžić, Musa Ćazim Ćatić, Abdulah Ajni Bušatlić, Sakib ef. Korkut, Šakir
ef. Mesihović i mnogi drugi.
Tokom
dvadestih godina, u Šahovićima kod Bijelog polja 9.-10. novembar 1924. godine crnogorski
zločinci izvršili su genocid nad Bošnjacima – pobijeno je od 600 do 900
nedužnih ljudskih bića. Na taj zločin je reagirao reis Čaušević. U Sarajevu je
1924. pokrenuto drugo bošnjačko kulturno društvo „Narodna uzdanica“. Pisac Hamza
Humo objavio je 1927. godine lirski roman Grozdanin
kikot, čudesno djelo kojim se okončava pjesnička faza njegova stvaralačko izražaja.
Humo je od 1927. do 1930. bio urednik lista Gajret. U Sarajevu je 1925.
organizirana pod patronatom HKD „Napredak“ proslava „tisućgodišnjice hrvatskog
kraljevstva“, ali manifestacija nije pobuđivala veći interes bivše
jugoslavenske te savremene hrvatske historiografije i publicistike. Od 1919.
godine Bošnjacima se oduzima zemlja i vakufi širom Bosne, u istočnoj Hercegovini ih ubijaju crnogorski
komiti i srpski četnici bez ikakve odgovornosti. Agrarna reforma iz 1919. upropastila
je tradicionalno bošnjačko plemstvo, zemljoposjednički sloj društva u BiH, te
bila obilježena otvorenim antibošnjačkim nasiljem. Ulema strahuje od
asimilacije muslimana koji su već počeli da se „nacionaliziraju“ u srpskom i
hrvatskom smjeru.
Od
1924. godine nema više hilafeta ni šejh-ul-islama u Turskoj. Mustafa Kemal paša
udara temelje modernoj Republici Turskoj. Poslije šestojanuarske diktature 1929.
dolazi do promjene položaja Islamske zajednice, ona gubi poziciju koja joj je
bila osigurana Štatutom iz 1909. godine.
Prema
novom zakonu koji je usvojen 31. januara 1930. godine, reis i druge islamske
institucije trebaju preseliti u Beograd. Na to je reis Čaušević reagirao
ostavkom jer nije pristao da islamska zajednica izgubi autonomiju i potpadne
pod potpuno kontrolu Beograda. Posmatrajući narod od 1903. do 1930. godine,
reis Čaušević je vidio da su Bošnjaci, taj autohtoni evropski narod koji u tom
periodu nema svoje države, svoje vlasti i slobode, potpuno zaostali i
zapušteni, izgubljeni i dezorijentirani, bez jasnih vizija budućnosti i
odlučnih ljudi da ih ostvaruju. On je u svakoj prilici ohrabrivao napredne
Bošnjake da se javno angažiraju, da osnivaju političke partije i kulturna
udruženja, da pomažu na prosvjeti naroda i posebno djece. U ovom periodu
Bošnjaci još nemaju nikakvih obrisa jasne političke filozofije vlastitog
djelovanja, oni još ne razlikuju narod i naciju, ethnos i demos, državu i
društvo, epohu nacionalizma i kapitalizma, zanemaruju svoje staro ime prepušteni
konzervativnim predstavama o životu.
Od
1882. godine muslimani u Bosni imaju Islamsku zajednicu koja se brine za njihov
vjerski život, a na njezinom čelu je reis-ul-ulema. Po zakonima Monarhije vjerske
institucije su autonomne u odnosu na državu. Mehmed Džemaludin ef. Čaušević je 1913.
započeo reisovanje poslije ostavke reisa Šarca, a od 26. marta 1914. naimenovan
za reis-ul-ulemu Islamske zajednice u BiH od strane cara Franza Josepha. Već se
navršilo stotinu godina od tog događaja. Najvjerovatnije od 1887. počinje studirati
u Istanbulu, a kasnije i u Kairu na Al-Azharu gdje je slušao predavanja
Muhameda Abduhua. U Bosni između 1903. i 1905. predaje arapski jezik u
gimnaziji, postaje član Ulema-medžlisa zadužen za pitanje obrazovanja i aktivno
učestvuje u formiranju Gajret. Od
1906. do 1907. glavni je urednik lista Behar.
Putuje po Bosni i snima stanje među Bošnjacima i njihovim vjerskim obrazovnim
institucijama. On je glavni zagovarač reformističkih ideja u okrilju islamskih
vjerskih institucija, a time je navukao na sebe neprijateljstvo, zavist i
mržnju tzv. konzervativaca unutar islamske zajednice i bosanskog društva tog
vremena.
U
svome reformističkom naumu, reis Čaušević je smatrao da se vakufski imetak može
mnogo bolje iskoristiti. Pitanje reforme vakufa ostaje preokupacija i naprednih
i konzervativnih snaga među Bošnjacima. Treba napomenuti da su predstavnici JMO
bili zastupljeni u administraciji vakufa i željeli su očuvati kontrolu nad
njim, dok je reis Čaušević želio reformirati i centralizirati upravljanje
vakufima.
Evropska strujanja 1920-1930.
Dok mi u Bosni raspravljamo o feredži, šeširu i legitimitetu tumača islama, u
Evropi se odvijaju kulturni procesi na višoj razini. Tako je, naprimjer, u
Frankfurtu am Main 1923. osnovan Institut
für Sozialforschung koji je postao centar kritičke teorije društva –
postoji i danas na Univerzitetu Johann Wolfgang Goethe. Dakle, radi se o
uspostavljanju znanstveno-istraživačke institucije koja je postala svjetski
poznata i priznata kroz radove Horkheimera, Adorna, Fromma i mnogih drugih.
Prvi dio romana Der Mann ohne
Eigenschaften, glavno djela Roberta Musila i jedan od
najvažnijih romana 20. stoljeća, objavljen je 1930. godine. Musila pominjemo i
zbog toga što je u romanu iskovao riječ Kakanien (dolazi od „k. k.“ ili
„k. und k.“ oznake za „kaiserlich-königlich“, „carske-kraljevske“) koja
ironično označava Austro-Ugarsku monarhiju.
Thomas Mann je
1924. godine objavio roman Der
Zauberberg, djelo koje se ubraja u Bildungsroman i opisuje nam boravak u jednom zatvorenom svijetu
sanatorijuma u visokim brdima – radnja se odvija u Dawosu gdje se danas
održavaju čuveni Dawos-forumi.
Hermann Broch je romanesknu trilogiju Die
Schlafwandler, objavio 1930. i u njoj predstavio
propadanje njemačkog buržujskog društva.
Jedna od
najzanimljivijih filozofijskih knjiga u 20. stoljeću Wittgensteinov Tractatus Logico-Philosophicus, u
kojem se raspravlja o identificiranju odnosa između jezika i zbilje i pokušava
ponuditi određenje granica znanosti, svoje prvo izdanje na njemačkom jeziku
imala je 1921. godine, a na engleskom 1922. Knjiga je ostvarila veliki uticaj
na djelovanje Wiener Kreis-a i ljudi kakvi su Rudolf Karnap, Bertrand Russell,
Friedrich Weismann i mnogih drugih.
Heideggerova knjiga Sein und Zeit,
glavno djelo njegove rane filozofije i jedno od glavnih filozofijskih djela 20.
stoljeća, objavljena je 1927. godine. U njoj je Heidegger napravio ontološku
diferenciju između bića i bivstovanja (Seiende i Sein), čovjeka promišljao kao Dasein, a posebno je napadnuta evropska
novovjekovna metafizika subjektivnosti. Mnogi među nama slijedili su
Heideggerove misli kroz Holzwege i Feldwege, te na taj način sudjelovali u
gigantomahijskoj drami Evrope.
Komična opera Mavra, Igora
Fedoroviča Strawinskog prvi put je izvedena u operi u Parizu 3. juna 1922.
godine, a njemačka praizvedba 7. novebra 1925 godine u Kilu. Strawinsky je,
također, napisao i operu u dva čina Oedipus
Rex 1927. godine vraćajući se na Sofokleovu
tagediju Oidipus tyrannos. Adorno je u svojoj knjizi Philosophie der neuen Musik (1949)
posebnu pažnju posvetio A. Schönbergu i I. Strawinskom.
.Kongres muslimana intelektualaca 1928, „Gajret“
i bošnjački intelektualci
Na
početku 20. stoljeća, tačnije 20. februara 1903. u Sarajevu, Bošnjaci su
pokrenuli svoje kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“. To se nije sviđalo
austrougarskoj vlasti koja je potajno radila na opstrukciji osnivanja takvog
društva. U decembru 1927. „Gajret“ je organizirao konferenciju na kojoj bi se
pripremio Kongres za septembar 1928. godine. Tada je reis Čaušević ustvrdio da
kulturno društvo „Gajret“ sa svojim potencijalima jeste u stanju da se bavi
vjerskim pitanjima. Pozvao je intelektualce da dođu u džamije. Imao je zamisao
da premosti jaz između intelektualaca obrazovanih u državnim gimnazijama i na
univerzitetima u Beču, Zagrebu ili Beogradu i uleme, vjerski obrazovane
inteligencije u medresama i drugim islamskim obrazovnim ustanovama. Ovim je
samo potaknut još veći sukob oko legitimiteta
tumačenja vjere, kojim se konfrontira inteligencija i ilmija. Intelektualci su
u polemici iz 1928. išli tako daleko da su ulemi odricali pravo da se bavi
društvenim pitanjima. Ulema je u vrijeme austrougarske okupacije Bosne
zabranjivala bošnjačkoj djeci da se školuju prema švapskim programima jer bi se
navodno mogla „povlašiti“. Time su doveli do jednog konfuznog stanja
neobrazovanosti i zaostalosti kod bošnjačke omladine. Spram toga intelektualci
podsjećaju na „pravi islam“ i ukazuju na pogrešno tumačenje „pseudo-uleme“ kako
bi joj osporili monopol na tumačenje islama. Povodom obilježavanja
dvadesetpetogodišnjice „Gajreta“ u Sarajevu je 6. i 7. septembra 1928. godine
održan Kongres muslimana intelektualaca. Kongresom je predsjedavao reis-ul-ulema
Džemaludin Čaušević. Svečanost je trajala od 5. septembra do 7. septembra sa
bogatima kulturnim programom i uz brojne zvanice sa svih strana tadašnje
države.
Na
svečanosti u Narodnom pozorištu, u uvodnom govoru 5. septembra 1928. godine,
dan prije otpočinjanja Kongresa, predsjednik Glavnog odbora „Gajreta“ ing.
Hajdar Čekro kazuje:
„Početak
Gajretova rada pada u najkritičnije doba po muslimane u BiH, kada je tuđin
nastojao da ih, izbačene iz njihove istorijske uloge i još od tog udarca
neosvještene, poljulja u njihovu stavu i pridobije za se i za svoje zavojevačke
ciljeve. Austrija, materijalno izlazeći u susret odgajanju muslimanske
inteligencije, tražila je od nje i obavezu za protuusluge, koje nisu odgovarale
našim narodnim interesima... Austrijske vlasti preko mnogih reakcionara,
nastojale su da ometu ovaj pothvat muslimanskih inteligenata, koji ipak pod
vodstvom dr. Safvetbega Bašagića (veliki aplauz dr. Bašagiću) uspjevaju da na
20. februar 1903. osnuju „Gajret“, kao jedino društvo za propagiranje
kulturno-prosvjetnih ciljeva među muslimanima u BiH...“[6]
Za
prvog predsjednika „Gajreta“, dakle, izabran je dr. Safvetbeg Bašagić, pokretač
bošnjačkog kulturnog uzdizanja u 20. stoljeću
i jedan od najobrazovanijih bošnjačkih intelektualca u našoj povijesti. Već od
1909. godine Osman Đikić daje „Gajretu“ „nacionalnu dimenziju“, odnosno
usmjerava ga ka srpstvu. Kasnije će „Gajret“ u Beogradu u dodatku nositi
Đikićevo ime. Prijestolonasljednik Petar, sin srpskog kralja postao je
protektor Gajreta i pomagao njegov rad. „Gajret“ je, nažalost, potpao pod
srpsku kontrolu i uticaj sve do Drugog svjetskog rata kada je ugašen. Iz našeg
današnjeg vidika posmatrajući, „Gajret“ je trebao poslužiti za drugu fazu
posrbljavanja Bosne i njezinih muslimana nakon što je od 1863. u Bosni otpočeo
proces novog imenovanja bošnjačkih pravoslavaca i Vlaha imenom Srbi. Osman
Đikić je ciljano usmjerio „Gajret“ u srpskom smjeru i tako kroz kulturni rad
počeo “nacionaliziranje“ Bošnjaka kao Srba. Od 1924. pokrenuta je „Narodna
uzdanica“ da bi taj proces bio zaustavljen, ali ovo je društvo, nažalost,
završilo kao hrvatski projekt.
Na
početku 20. stoljeća Bošnjaci su imali negativan stav prema obrazovanju i
školovanju pod vlašću Austrougarske monarhije. Smatrali su da će izgubiti
identitet ako se školuju u savremenim
školama. U jednom izvještaju Gajreta iz 1906. godine stoji zabilježeno:
„Kad pred četvrt
stoljeća Austro-Ugarska Monarhija u svoje ruke preuze upravu naše domovine,
stupismo u bliži i neposredniji doticaj i saobraćaj sa narodima duševno i
materijalno naprednijim, usljed čega se i životne prilike našeg islamskog
elementa iz temelja promijeniše. Nepripravni za taj veliki preokret, ne
znadosmo se snaći u novim prilikama. Ne poznajući pravo ni društvenog života,
ni državnog uređenja zapadnih naroda povukoše se tada naši imućniji i
inteligentniji ljudi u svoje privatne poslove, da u miru doma svoga pričekaju
kraj života, prepuštajući sudbini sve poslove i pitanja, koja se tiču
budućnosti islamskog elementa i podmlatka. I, ograđujući se tako spram Zapada,
ne sudjelujući u duševnoj i ekonomskoj utakmici drugih elemenata, nazadovasmo
veoma, tako, da se naši domovi i imanja malo po malo počeše rasipati i
izmicati.
Taj pojav kao
naravna pošljedica gore spomenutih uzroka posve je razumljiv svakom ko poznaje
prirodne zakone o radu i mirovanju, o razvijanju i potiskivanju odnosno
propadanju živih bića u životnim zajednicama. Isto tako je prirodna i
shvatljiva činjenica da su napredne misli počeli prihvaćati ponajprije maje
imućni i siromašni slojevi islamskog naroda, jer boreći se za svagdašnje
životne potrebe svoje bijahu ovi slojevi od prije naučili cijeniti blagodati
iskustva kao i praktična znanja i umijenja. Nove prilike otvoriše im oči da još
pomnije posmatraju strane ljude te da proučavaju njihove prednosti i svoje
nedostatke, dok napokon spoznadoše i uvjeriše se da je moderna nauka vrelo iz
koga Evropljani crpe svoju premoć...“[7]
Vrlo pažljivo i s jasnom namjerom reis
Čušević se nalazio između ilmije i inteligencije. O njemu je Šukrija Kurtović,
koji se 1940-ih otrijeznio od srpstva, rekao da je to mula od Meke i Medine i
mula od Stambola, imalac titule koju mu nije dao Kemal paša nego halifa. U
rezoluciji intelektualaca Sarajeva predstavljen je kao „jedini muslimanski
vjerski poglavar na Balkanu sa menšurom (akreditacijom šejh-ul-islama iz
Istanbula)“.[8] Reis Čaušević je na
kongresu posebno izlagao stanje u obrazovanju muslimana. On podsjeća na negdašnji sjaj muslimanskog uma:
„Razna djela za razne znanosti pišu se i prepisuju i
novi znanstveni izumi lete od istoka na zapad, od Bagdada prema Kurtubi.
Pravnici, filozofi, geografi, kemičari, liječnici, astronomi, prirodoslovci i
predstavnici drugih znanosti pišu svoja različita djela i tako šire svjetlo
među muslimanskim svijetom. Sve znanosti toga doba dolaze u nastavni plan
učenih zavoda. Učenjaci su se množili među muslimanima i bilo je za svaku
znanost po nekoliko učenjaka specijalista, kao što danas ima u Evropi i u
drugim kulturnim zemljama. Ali, nažalost, to nije dugo potrajalo i već u petom
stoljeću po Hidžri vidimo gdje se progoni slavni učenjak i filozof Ibn Rushd i
spaljuju se njegova djela u Kordobi. Preokreće se nastavni plan kod muslimana
tako da se iz naukovnih zavoda izbacuje nauka o prirodi, šira povijest,
filozofija i strani jezici. Sa ovim nastavnim planom daje se velika važnost
šerijatskom pravu i u tom pogledu prave se razna cijepidlačenja i raspravlja se
o pitanjima koja nikako ne dolaze u život...
Ibni Rušdova djela prelaze u Evropu i služe kao
podloga za razvitak Evrope. Muslimani počinju da spavaju jedan dugi san, iz
kojeg sna se nijesu mogli probuditi sve dotle dok nije Evropa, naoružana
znanjem i raznim izumima, došla na vrata njihov kuće i dokazala Božansku Istinu
da: znan i neznan ne može biti jednak, da znaniji uvijek potlačuje neznanijeg.“
(270-271)
Osmanska uprava
u Bosni ostavila je iza sebe medrese i mektebe. Uzdržavane su od strane vakufa.
U tim školama nije bilo previše reda. Učilo se po nekoliko godina bez nekog
ozbiljnog nastavnog plana. Učilo se uglavnom napamet. Knjige su bile na
turskom. Državnog nadzora nad ovim školama nije bilo. Tridesetih godina 19.
stoljeća Osmanlije su počeli otvarati ruždije
– osnovne škole – s redom i rasporedom i novim nastavnim programom. Ali,
napominje reis Čaušević: „Kako naš svijet nije bio naučen na kakav red i
raspored, poče mrziti te škole i usljed toga se vrlo mali broj svijeta okoristi
tim zavodima.“[9] Onda je došla
austrougarska vlast u Bosnu, a u Švabine škole je išao vrlo mali broj đaka.
Obrazovanje Bošnjaka bilo je u lošem stanju i na mizernom nivou. Vjerska
prosvjeta kod muslimana u BiH bila je vrlo slaba. A razlozi su brojni: većina
bošnjačkih sela širom BiH je bez osnovnih škola, školska politika, podsjeća
reis Čaušević, odbija muslimane od osnovnih škola jer su udžbenici sastavljeni
u duhu pravoslavne vjere i sadrže historijski netačne podatke koji vrijeđaju
bošnjački narod. Pritom, bošnjačka djeca se prisiljavaju da obilježavaju
pravoslavne praznike. Najzad, upozorava reis Čaušević, većina vjerskih
službenika kod muslimana, nije na potrebnoj razini obrazovanosti da bi mogla
prosvjećivati muslimane u džematu. Zato bi trebalo ibtidaije izjednačiti s
osnovnim školama. Udžbenici u školama ne bi smjeli ničim vrijeđati bošnjačku
djecu i našu djecu ne bi iko smio prisiljavati da prisustvuje vidovdanskim i
svetosavskim svečanostima. Niko nema pravo pozivati muslimane da pređu na
„pradedovsku veru“, jer je Islam sveopća Božija vjera.[10]
Na kraju, treba
još jednom potrctati da je reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević predstavljao prosvjetiteljski
svjetionik u teškom vremenu borbe za opstanak i identitet muslimana u
Bosni i Hercegovini. Bio je centralni agens reforme medresa i islamskog
školstva uopće u domovini Bosni. Iskazao je svijest o egzistencijalnoj
neizvjesnosti svoga naroda u Evropi usljed neobrazovanosti i nemoći da se brzo
modernizira. Vidio je hiljade Bošnjaka muhadžera u Turskoj. Vidio je bogate i
obrazovane Bošnjake koji su napustili svoju domovinu i ostavile svoj
neobrazovani, siromašni i nemoćni narod Švabi na upravu. Mi danas osjećamo
stravične posljedice iseljavanja bošnjačkog naroda na Istok i Zapad. Zato je
osuđivao hidžret i muhadžerske pokrete Bošnjaka.
Nama i dalje
ostaje pitanje o tome kako nadvladati konzervativni
duh koji je skamenio bošnjački narod i pomračio njegove vidike. Čaušević je
uvidio da su Bošnjaci napravili katastrofalnu grešku zato što su iseljavali i
što nisu svoju djecu slali u „švapske škole“, te što u isto vrijeme nisu
uspjeli osnovati vlastite narodne škole koje su im iz Beograda počeli osnivati
po Bosni od 1863. godine, ali kao „srpske škole“. Njegova je prosvjetiteljska
vodilja jasna: u obrazovanju je budućnost
Bošnjaka.
Rahmet mu duši.
[Govor
prof. dr. Senadina Lavića na skupu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci 20.
novembra 2014. u Sarajevu, održanom povodom stogodišnjice ustoličenja za reisa
Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića. Organizatori skupa BZK „Preporod“
i Institut za islamsko naslijeđe Bošnjaka.]
[1] Ibrahim Kemura, Gajret u društvenom životu Muslimana
(1903-1941), Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, str. 173. („Osnovni zadatak
Kongresa, prema koncepciji njegovih organizatora, sastojao se u tome da se
razmotre i ustanove uzroci zaostalosti Muslimana i nađu rješenja za njihovo otklanjanje.“)
[2] Xavier Bougarel,
„Reis i veo: jedna vjerska polemika u Bosni i Hercegovini između dva rata“,
Historijska traganja, br. 6, Sarajevo, 2010, str. 94.
[3]
Opširna polemika između H. M. Merhemića i reisa Džemaludina Čauševića o pitanju
treba li žena muslimanka pokrivati svoje lice, objavljena je u listu
«Novi behar» br. 19, 1928. godine.
[4]
Tajib Okić,“ Islamska tradicija“, Gajretov Kalendar, 1937, str. 42.
[5]
Enes Karić, Mujo Demirović (prire.), Reis
Džemaludin Čaušević. Prosvjetitelj i reformator, Knjiga 1, Ljiljan, 2002,
str. 19.
[6]
„Tok proslave Gajretove Dvadesetpetogodišnjice“, List Gajret, 1928, br. 17,
str. 259-260.
[7]
GAJRETOVO izvješće, Kalendar Gajreta
za 1906. godinu
[8]
„Reforme među muslimanima“, Večernja pošta, 2. januara 1928.
[9]
Enes Karić, Mujo Demirović (prire.), Reis
Džemaludin Čaušević. Prosvjetitelj i reformator, Knjiga 2, Sarajevo, 2002,
str. 271.
[10]
Enes Karić, Mujo Demirović (prire.), ibid. str. 274-275.
EmoticonEmoticon