Dževada Šuško
Predavanje „RU M.Dž.Čaušević bošnj. Identitet“
17.9.2016, „Dani hadžija“, Bosanska Krupa-Arapuša
Uvaženi muftija Makić, cijenjeni imami, poštovani profesori, članovi porodice Čaušević, predstavnici udruženja „M.Dž.Č.“ iz Bosanske Krupe, cijenjeni gospodine Hadžić, gospodine Tatarević, uvažene dame i gospodo, drage sestre i braćo!
Sve Vas srdačno selamim i pozdravljam.
Zahvaljujem na trudu i ovako lijepom odzivu, u čemu vidim da ste poptuno shvatili važnost današnjeg okupljanja. Vidim da niste žalili truda, ni troška, na čemu Vam najsrdačnije zahvaljujem i molim Svevišnjeg Allaha da nas sviju obilno nagradi. Tvrdim da bi R.M.Dž. Čaušević bio ponosan na sve Vas koji ste se odazvali!
Izuzetna mi je čast da ispred IITB kao naučnoistraživačke ustanove IZ u BiH gostujem u Bos. Krupi u Arapuši u rodnom mjestu hrabrih Krajišnika a među njima prvak Reis M. Dž. Čaušević.
U IITB smo 2014. obilježili 100 godina od ustoličenja R. Čauševića radi sjećanje na naše prvake, razvijanja kulture pamćenja i boljeg razumijevanja povijesti Bošnjaka i BiH. Taj skup je znatno obogatilo prisustvo predstavnika Bosanske Krupe, Arapuše, Udruženja M.Dž.Č., bihaćkog muftijstva, IPF i Cazinske medrese. Hvala Vam!
M.Dž. ef. Čaušević (1870-1938) je svjedok smjene dvaju civilizacija Osmanskog devleta i Austro-ugarske monarhije i nastanak Kraljevine YU. Željan znanja i nauke, nakon Ribića Medrese odlazi kao 17.godišnjak u daleki i prostrani, ali ništa manje i burni i nemirni muslimanski svijet. Nakon gotovo dva desetljeća studiranja u Istanbulu, Kairu, Jerusalemu, Jemenu, Damasku i Ankari vratio se u rodnu domovinu Bosnu i sa puno truda radi kao reformatorski propovjednik i vaiz, kao profesor na elitnim sarajevskim gimnazijama, te je član Ulema-medžlisa, reisu-l-ulema (1913-1930), i prevodioc Kur'ana časnog. Čaušević je bio pokretač i osnivač udruženja (El Hidaje), utemeljitelj časopisa i njihov urednik (Novi Behar). Pisao je na arebici, bosanski jezik pisan arapskim slovima, pa je pokrenuo časopis Tarik koji je izlazio na arebici (1908-1910). Imamo oko 60 njegovih objavljenih radova u našoj periodici, a oko 11 knjiga. Među njegovim prijateljima su bili drugi prvaci Bosne, kao na primjer Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Muhamed Seid Serdarević, hfz. Muhamed Pandžo i Musa Ćazim Ćatić. Naime, bio je na čelu IZ, naučnik, reformator, poliglota, prosvjetitelj, borac za ljudska prava muslimana, vođa Bošnjaka u izuzetno teškim vremenima Prvog svjetskog rata i Kraljevine SHS, i time ključna ličnost 20. stoljeća. Izvori govore da je bio komunikativan i susretljiv, i istovremeno hrabar, uporan i energičan čovjek. Za svoje stavove borio se argumentima, jasnom riječju i životnim primjerom.
Žestoko se borio protvi šikaniranja Bošnjaka poslije Prvog svjetskog rata od strane Srba. U nekoliko navrata piše pisma, žali se i ukazuje na šikaniranje Bošnjaka. Iz pisma iz 1918. kaže:
„U najljepšoj namjeri i sa vrućom željom u sretnu budućnost naše (jugosl.) Države, slobodan sam u prilogu podastrijeti neke od mnogih pritužaba koje mi neprestano stižu iz pojedinih krajeva BiH, a potječu samo od muslimana. U tim pritužbama iznose se bezakonja koja možda nepozvani zločinci, koji za podlogu traženja oružja prodiru u muslimanske kuće i pljaćkaju. Da bi se tomu na put stalo, nužno bi bilo da se objavi cijelom narodu, da ne smije niko prebirati tuđe stanove bez muhtara ili hodže, odnosno knezova i bez pismenog naloga od nadležne vlasti. Osim toga nemili glasovi dolaze iz Sandžaka i Crne Gore, gdje su na nekim muslimanima izvedene strašne ucjene i pljačkanja, naročito u Plavlju, Prijepolju i Podgorici.“
Ovaj citat govori o političko-državnim kretanjima ne samo u Bosni nego i na Balkanu s kojima su se Bošnjaci i muslimani suočavali u prvoj polovini 20. stoljeća. Uz to identitet Bošnjaka kao i bosanski jezik u novonastaloj Jugoslaviji odnosno Kraljevini SHS nije bio priznat. Bošnjaci su bili rastrgnuti između srpskog, hrvatskog ili jugoslovenskog identiteta odnosno novonastalog srpskohrvatskog jezika. Zatiranje nacionalnih, ali i ekonomskih prava kroz agrarnu reformu, pa i oduzimanje vakufske imovine stavila je Kraljevina Bošnjake u neravnopravan položaj i dovela ih na rub egzistencije. Brojna dokumentacija pokazuje neravnopravan položaj Bošnjaka. U naporu srpskih elita u nacionalizovanju bosanskih muslimana u duhu srpske nacionalne ideje, Čaušević je smatran glavnom preprekom za pridobijanje Bošnjaka da postanu Srbi i traženo je da ode u penzije kako bi taj proces nesmetano nastavljen. Bošnjaci su svedeni su na vjersku manjinu u neprijateljskom okruženju. S toga je nastala poslovica: „Ode Turska ode majka, ode Švabo ode babo, dođe bre i uze sve.“
U takvom dramatičnom vremenu, u neizvjesnosti i borbe za opstankom živio je M.Č.
Valjalo je u ovoj situaciji izvesti Bošnjake iz siromaštva, ekonomski ih podići i sačuvati njihov vjerski, nacionalni i jezički identitet. M.Dž.Čaušević se prihvatio te odgovornosti. Njegova formula uspjeha je bila: kvalitetno obrazovanje, prepoznati duh vremena i koristiti zdrav ljudski razum. Jer svijet se kreće naprijed, pa ako se Bošnjaci ne budu ravnali prema duhu vremena, bit će pregaženi. Jer snagu vida Bog je postavio tako da gledamo naprijed, a ne da idemo natrag. Napominjao je Bošnjake da bi oni moralno i materijalno trebali biti najbogatiji narod.
Snažno insistirao na vjerski identitet i prava muslimana i neprovedivost islamskih ustanova. Jedna ga je konstanta pratila: reformistička misao. Nikada nije odustajao od reformizma. R.Č. pronalazio je u izvorima islama (Kur'an i Hadis) odgovore na pitanje njegove današnjice, iznova tumačio te izvore, a kao uzor je uzeo prilike iz prve generacije muslimana. Razlučio je šta je običaj, a šta je vjerski propis. Smatrao je rasprave o dužini brade, o nošenju šešira i feredže nebitnim spram istinskim problemima muslimana (obrazovanje, ekonomsko stanje, budućnost muslimana u BiH). S toga je on apelirao:
„Ako vjerska IZ želi trajan opstanak islama u ovim krajevima, treba da se pobrine za odgoj budućih muslimana. Hazreti Alija rekao je : „Odgajate svoju djecu za vrijeme u kojem će oni živjeti, a ne za vrijeme u kojem vi živite.“ Treba muslimanskom podmladku dati takav odgoj koji će ga osposobiti za borbu u životu. ... Dužni smo i dužni ste vi svi da predajemo u amanet svome potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenuje i uzdiže, đto izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.“
Zanimljivo je svjedočanstvo sprskog političara Šćepan Grčić:
„Nije bio nacionalno svjestan ni kao Srbin ni kao Hrvat. Bio je Bošnjak. Značenje te riječi prelazilo je kod njega granicu provincijalizma. Sav svoj život i sav svoj rad posvetio je jedino muslimanskom dijelu našega naroda, i to ne samo po svome položaju kao vjerski starješina, nego i po svojim osjećajima i po svome uvjerenju. On je u svakom svom radu imao pred očima jedino interes muslimana i nije se obazirao na to da li će se takav rad svidjeti osim kod muslimana. A u tom svom radu vodio se samo svojim uvjerenjima.“
M.Dž.Č. prepoznao je također da za kulturni i ekonomski napredak zemlje potreban je doprinos žene. On se borio da žena muslimanka, pogotovo muslimanske djevojčice vrate svoje pravo na obrazovanje, da steknu osnovno svjetovno obrazovanje, da budu angažirane u obrazovnim ustanovama. Vladala je u BiH a i u ostalim muslimanskim društvima iskrivljena slika islama o položaju žene u društvu. Dok su u vrijeme Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. u prvoj zajednici muslimana, žene bile angažirane na polju učenja, obrazovanja (učile i podučavale Kur'an, slušale i prenosile hadis, podučavale šerijatsko pravo), učestvovale u javnom, poslovnom i političkom životu po primjeru h. Hatidže, Aiše, Ummu Seleme, Fatime i mnoge druge. Tada, u vrijeme R. Čauševića tzv. Tradicionalisti smatrali su da žena ne smije izaći iz kuće, da njeno obrazovanje bude isključivo vjersko i da ne smije otkrivati svoje lice i šake. On kao reformista je vodio debate sa tradicionalistima i zalagao se za obrazovanje žena, učešće muslimanke u javnom životu i na tržištu rada. U njegovom zalaganju za obrazovanje ženskog podmladka vrijedno je pročitati odlomak njegovog teksta iz časopisa Novi Behar 1928.:
„Ženi treba dati prilike, da nauči uz vjerske znanosti i svjetske, pa da zna čitati lijepe knjige, koje će je osposobiti, da u pravom smislu bude kućni temelj ... Treba dakle ženu oplemeniti pa da i ona mogne biti sudionik u sticanju kućne sreće kao i sticanju sreće cijelog ummeta. ... Žena koja ne sudjeluje u sticanju sreće za svoju zajednicu i žena, koja samo služi kao neki predmet prostirke, daleko je od toga da bude ljubljena istinskom ljubavi od strane pametna i učena čovjeka. Takovoj je ženi upravo nemoguće u pravom smislu odgajati djecu, uređivati kuću i biti sudionik u sticanju sreće za svoju domovinu, za svoju vjersku zajednicu.”
Upravo se u ovom citatu otkrivaju dimenzije u kojima R.Č. vidi ženu: u porodici, u IZ, državi i ummetu!
Uvaženi skupe,
Dozvolite da završim moje izlaganja sa jedno izuzetno važnom porukom M.Dž.Č.:
„Sve što se oko nas zbiva, blagostanje, sreća, napredak, kao i sama propast naša, ovisi o tome, kakvi smo mi. Budemo li mi ljudi od napredka i rada, uzvlada li među nama sloga i požvrtvovanost, budemo li zadahnuti hamijjetom (patriotizmom), održimo li naš, od djedova naših naslijeđeni ponos, zasigurno ćemo doći do svake sreće i blagostanja. Budemo li se pak dali ljenosti i odvratnu životu, zavlada li među nama sebičnost i nesloga, eto nam najvišeg jada i nevolje. Skoro nikakav narod nije propao što ga je drugi upropastio, nego je upravo on sam sebe u vrtlog propasti bacio. Također se nije ninakav narod uzdigao i usrećio, ako sam sobom nije sreću potražio, i to odbacio od sebe ružna, a primio lijepa svojstva.“
-----
Tumačio Mesneviju U SA (poznavao perzijski) – promocija najnovijeg prijevoda Mesniveije Ahmeda Mešića povodom Nove hidžretske godine
M.Dž.Č. svojim djelima ukazao je na značaj obrazovanja i davanja doprinosa IZ.
EmoticonEmoticon