Kako je reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević spašavao Srbe u BiH

Danas (4. jula) se navršava tačno 103 godine od kako je reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević ispisao jednu od najčasnijih stranica bošnjačke historije. Naime, nakon atentata Gavrila Principa na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu, koji je zapalio fitilj Prvog svjetskog rata, došlo je do odmazde, sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Srbiji i Crnoj Gori.

Savjet bratu muslimanu

Protiv takve politike koja je iza sebe ostavila brojne nepravde prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević, što su pratili i brojni Bošnjaci, piše INS. Naime, on je uputio apel Bošnjacima, u kojem je savjetovao ”svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine”.

U Proglasu muslimanima, koji je objavljen u listu "Yeni Mishab", 24. jula 1914. godine, između ostalog je poručio Bošnjacima:

”Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice”.

Proglas je, ostat će zapisano, bio odraz svijesti Bošnjaka i njihovog stava prema sugrađanima srpske nacionalnosti. Čaušević je, navode historičari, za primjer, uzeo pod ličnu zaštitu nekoliko Srba.

Proglas koji je uputio reisu-l-ulema urodio je plodom. Njegovo djelo slijedili su mnogi ugledni bošnjački intelektualci, kulturni i vjerski radnici koji su putem novina pozivali na sprječavanje nemira, sve dok tadašnji mediji nisu podlegli strogoj cenzuri, a kasnije i potpunoj zabrani.

Istog dana se oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je pozovao narod i svećenstvo da "u općoj tuzi i bolu" ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu "bližnjemu svome".

- Nakon ubistva Franca Ferdinanda u Sarajevu, bilo je sasvim jasno da iza njega stoje radikalne i militantne snage iz Srbije, prema kojima je znatan dio srpskog naroda iz BiH gajio otvorene simpatije. Kako je rat između Austro-Ugarske i Srbije bio sve izgledniji, rastao je nacionalni naboj, koji je u prvom mahu bio usmjeren protiv srpskog stanovništva. Takvo stanje (uostalom kao i u svim ratovima) iskoristili su uglavnom kriminalni pojedinci, koji su započeli sa pljačkom srpske imovine. U takvim radnjama dešavala su se i ubistva Srba. Reis Čaušević je Proglasom javno pokazao da Islamska zajednica ne podržava ovakve radnje i da svako ko se osjeća pripadnikom islama ne smije da nanosi drugome štetu i nevolju. To je bio presudni moment, kojim je Čaušević, kao vrhovni vjerski autoritet Bošnjaka, zaštitio srpski narod u BiH – kazao je za INS Adnan Velagić, dekan na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru.

Dosljedan sebi

Prema njemu, ovaj Proglas ima i svoj širi kontekst, s obzirom da apelira na suzdržavanje od zla, u vremenu "kada je čovječanstvo ulazilo u svoje najmračnije razdoblje do tada".

Nakon što je 1929. žestoko odbio da pristane na rušenje vjerske autonomije Bošnjaka donošenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice, prozrijevši namjere tadašnjih vlasti u Beogradu, reis Čaušević je ostao dosljedan sebi, pa svojevoljno odlazi sa položaja reisu-l-uleme. Penzionisan maju mjesecu 1930. godine.

Reis Čaušević umro je u Državnoj bolnici u Sarajevu 28. marta 1938. godine. Bila je to nezapamćena dženaza. Dženazu mu je klanjao hafiz Esad ef. Sabrihafizović, imam i hatib Begove džamije, a pokopan je u haremu Begove džamije na desnoj strani od minareta, između mezara Mehmed-bega Mutevelića i Mustaj-bega Fadilpašića.

//ins.ba

Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević: Reformator koji je Bošnjake vodio naprijed

Jedan je od najučenijih Bošnjaka svoga vremena. Autoritativni vjerski lider, reformator, prosvjetitelj, čovjek izuzetne misli i čvrstog stava, školovan pred uglednim bosanskim alimima, a potom, kako bilježe njegovi biografi, dva desetljeća naukovan u Istanbulu, Kairu, Jerusalemu, Jemenu, Damasku, Ankari. Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević ličnost je čiji je život ostavio neizbrisiv trag u historijskoj svijesti Bosne i Bošnjaka. Ovoga mjeseca navršava se 85 godina od njegove ostavke na mjesto reisu-l-uleme, koju je dao nakon uvođenja šestojanuarske diktature.

Carigradski student

Rođen je 1870. godine u mjestu Arapuša kod Bosanske Krupe. Početnu naobrazbu stječe pred svojim ocem, uglednim alimom Ali ef. Čauševićem, poznatijim kao Ali-hodža, a već sa devet godina pohađa bihaćku medresu, gdje uči pred tadašnjim muderisom i muftijom Ahmedom Sabitom ef. Ribićem.

Sa 17. godina odlazi u Istanbul i uči pred, u to vrijeme, jednim od najslavnijih turskih profesora Salih-efendi Tokatlijom. Godine 1898., po nagovoru istanbulskog profesora Hadži-efendije Manastirlije, upisuje Mektebi-hukuk, odnosno pravni fakultet u Istanbulu.

U nizu biografskih podataka iznesenih u knjizi „Reis Džemaludin Čaušević – prosvjetitelj i reformator“ priređivača dr. Enesa Karića i dr. Muje Demirovića bilježi se i sjećanje Fehima Spahe na vrijeme kada je Čaušević kao istanbulski student tokom ferija dolazio u Bosnu i držao predavanja.

– “…Upravo na početku ovog vijeka izbi pred ramazan u Sarajevo mlad alim koji je i po svom nastupu i po svom držanju odskakao od drugih hodža, što su nam u ovim prilikama dolazili. Ali još kad poče da kazuje vaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji, vidjelo se odmah da pred sobom imamo čovjeka koji je bio na mnogo višem stupnju od svojih drugova. To je bio mladi učenik medrese i student prava u carigradskom Mektebi-hukuku, naš zemljak – Krajišnik, Hadži Mehmed Džemaludin efendija Čaušević” – prenose Spahino sjećanje iz 1938. godine.

Nakon što je 1903. s odličnim uspjehom završio Mektebi-hukuk, vratio se u Sarajevo, gdje je već godinu ranije, ramazanskim vazovima u Begovoj džamiji, stvorio pogodno tlo za promociju vlastitih ideja. Biografski podaci govore da je iste godine dekretom Zemaljske vlade u Sarajevu postavljen za učitelja arapskog jezika u Velikoj gimnaziji u Sarajevu, a dvije godine kasnije postaje i član Ulema medžlisa i Zemaljskog vakufskog povjerenstva.

Historičar, prof. dr. Adnan Jahić u svojoj knjizi „Islamska zajednica u BiH u vrijeme monarhističke Jugoslavije“, govoreći o Džemaludinu ef. Čauševiću, posebno ističe kako je za vrijeme njegovog članstva u Ulema-medžlisu u Sarajevu Čaušević predano radio na reformi i osavremenjavanju vjerske nastave.

– Obilazio je mektebe i medrese po selima i mahalama, pisao i rasturao novu vjeronaučnu literaturu koja je trebala trgnuti usnulu ehaliju iz letargičnog drijemeža. Njegovim nagovorom Islamska štamparija u Sarajevu nabavila je slova novog pisma, arebice. Arebica je bila kap više za konzervativne krugove kojim je već duže smetao carigradski student koji je džematlijama poručivao da se ne smiju odricati ovozemaljskog života, da se moraju suočavati s njegovim izazovima i boriti za prosperitet vlastite zajednice – piše Jahić.

Nakon ostavke Sulejmana ef. Šarca na mjesto reisu-l-uleme, Džemaludin Čaušević, kao kandidat inteligencije i širokih narodnih slojeva, dva puta je dobio podršku Hodžinske kurije i protivno volji austrijskih i bošnjačkih političkih krugova 27. oktobra 1913. godine postaje novi reisu-l-ulema za Bosnu i Hercegovinu.

– Uslijedio je Prvi svjetski rat u kojem je novi reisu-l-ulema pokazao umješnost bošnjačkog prvaka koji se podjednako starao za narodni obraz u turbulentnim vremenima antisrpske histerije, kontinuitet vjerskog života u dezorijentiranom bošnjačkom društvu, socijalno zbrinjavanje muslimanskih žena koje su tražile izvor zarade kako bi prehranile sebe i svoje porodice – navodi Jahić.

Čuveni intervju

Reisu-l-ulema Čaušević nije prezao javno izgovoriti istinu o stanju u kome su se našli bosanski muslimani nakon Prvog svjetskog rata. Bili su izloženi raznoj vrsti nasilja, od paljevine njihovih sela, otimanja imovine do pljački, ubistava itd. Nije bilo dana kada mu kao vrhovnom vjerskom autoritetu iz nekog od mjesta gdje su živjeli muslimani nisu stizale vijesti o tegobama kojim su izloženi, kao i njihove molbe da budu zaštićeni.

Pisao je tada Čaušević vojnim i političkim autoritetima u BiH, tražio da se zaustave hapšenja, ubijanja, mučenja koje je nad muslimanima provodila tzv. narodna garda, ali nije bilo odgovora. U jednom od oštro intoniranih dopisa Narodnoj vladi u Sarajevu Čaušević upozorava na teror koji se provodi nad muslimanima i kaže:

– Sve to čine sugrađani pravoslavne vjere u svojoj zanesenosti vjerskom mržnjom protiv mirnog muslimanskog stanovništva. Bude li se i nadalje tako radilo, muslimani će biti primorani da se sami brane i da od drugoga koga zatraže pomoć i obezbjeđenje svog života i imetka… – odlučno je upozorio reis Čaušević.

O tadašnjem teškom položaju muslimana u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca reis Čaušević progovorio je i u intervjuu koji je 1919. godine dao novinaru Čarslu Rivetu (Charles), dopisniku uglednog pariskog lista “Temps”, a koji je uveliko uznemirio tadašnju vrhovnu beogradsku vlast.

– Kažite svojoj domovini da mi svi gledamo danas u njoj svoje utočište, ako bi događaji koji se zbivaju postali sistemom. Hiljade ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela: to je bilanca koju mi, muslimani, imamo zapisati na blagdan porađanja nove Jugoslavije, kojoj bi htjeli svom dušom služiti… Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatraju nas uljezima. I drugi će vam kazati da smo mi, naprotiv, pravi ljudi koji pripadaju ovoj zemlji. Nakon što su Srbi postali gospodari situacije, mi nikada nismo pozvani da učestvujemo u političkim sastancima i savjetovanjima…

Željeli bismo da se Francuska, velikodušna nacija i naša tradicionalna zaštitnica, zainteresira za našu žalosnu situaciju… Preko Vas, moj gospodine, šaljemo joj svoju molbu i posredovanje da ne budemo prisiljeni ostaviti domovinu u kojoj se ne osjećamo više sigurnim… – kazao je, između ostalog, reis Čaušević francuskom novinaru.

Ovaj intervju izazvao je burne reakcije u Beogradu te je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Kraljevine SHS Svetozar Pribićević od predsjednika Zemaljske vlade u Sarajevu tražio da naredi reisu Čauševiću da demantira izjave koje je dao, što je reis odlučno odbio uz objašnjenje da je novinara samo informirao o stanju u kome se nalaze muslimani BiH, Sandžaka i Crne Gore.

Čaušević, iako je već bio „na zubu“ vlasti u Beogradu, nije šutio ni nakon pokolja u Šahovićima kod Bijelog Polja u novembru 1924. godine, kada je pobijeno više od 500 muslimana. U pismu Stepi Stepanoviću reis Čaušević piše da je u Šahovićima „priređen opći pokolj kakav mogu izvesti samo zvjerad u ljudskoj spodobi“. Ipak, zločin u Šahovićima je ubrzo zataškan.

Da Bošnjaci mnogo duguju prosvjetiteljskom i reformatorskom duhu reisa Čauševića, govore i podaci o tome šta je tokom svog 17-godišnjeg reisovanja doživljavao, ne samo od vladajućih srpskih elita već i od tradicionalne bosanske uleme, kao žestokog protivnika reformi za koje se zalagao. Osim što je želio modernizirati škole i mektebe, zalagao se da oni budu otvoreni i za žene. Nije se ustručavao iznijeti mišljenje da žena može otkrivena lica biti u javnosti, da to što će musliman nositi šešir umjesto fesa neće umanjiti njegovu odanost vjeri itd.

Govoreći o činjenicama do kojih je došao tokom svojih istraživanja, profesor Jahić ističe kako niko kao reis Čaušević, bez obzira na problem, pa i neke vlastite zablude, nije tako odvažno i gordo štitio dostojanstvo muslimana u vremenu u kome je živio. Imao je, navodi, široko obrazovanje, čvrst karakter i ljudsko poštenje, promišljenost i, što je najvažnije, veliku ljubav prema narodu kome je pripadao. Bio je, kaže, istinski narodni prvak koji je znalački vodio muslimansku zajednicu u odsudnim vremenima teškog nasilja nad njenim pripadnicima, ali i njene konfrontacije s modernim kulturnim i društvenim izazovima.

Da je reis Čaušević do kraja svog života ostao dostojanstveni predstavnik muslimana, pokazuje i vrijeme koje je prethodilo njegovom penzionisanju 1930. godine.

Uvođenjem šestojanuarske diktature kralj Aleksandar je želio ukinuti muslimansku vjersku autonomiju BiH, a politički utjecaj na muslimane pokušao ostvariti reorganiziranjem Islamske vjerske zajednice koja bi bila pod kontrolom Ministarstva pravde Kraljevine SHS. U ostvarenju te ideje značajnu ulogu imao je jedan od osnivača Jugoslovenske muslimanske organizacije i bivši tuzlanski muftija hafiz Ibrahim ef. Maglajlić.

Donošenju novog Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 31. januara 1930. godine Čaušević se u aprilu 1930. godine odlučno suprotstavio te je na to reagirao ostavkom, ne pristavši da Islamska zajednica izgubi autonomiju i potpadne pod potpuno kontrolu Beograda. Iako ga je kralj ukazom postavio za reisu-l-ulemu Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu, reis Čaušević je to odbio, čak i po cijenu da ne dobije penziju, navode njegovi biografi.

Nakon što je dva puta zatražio da ga penzionišu, to je 6. juna 1930. i učinjeno, a na mjesto reisu-l-uleme sa sjedištem u Beogradu postavljen je hafiz Ibrahim ef. Maglajlić.

Prijevod Ku’ana na bosanski jezik

Prilično krhkog zdravlja, nakon penzionisanja Čaušević je živio dosta povučeno, ali od svojih poznatih reformatorskih stavova u obnovi islamskih institucija nije odstupao. Prijevod Ku’ana na bosanski jezik, s komentarom, na kome je skupa s hafizom Muhamedom Pandžom radio skoro desetak godina, iz štampe je izašao 1937. Nepunu godinu kasnije, 28. marta 1938., preselio je na Bolji Svijet. Njegovoj dženazi u Sarajevu prisustvovalo je nekoliko desetina hiljada vjernika, poštovalaca njegovog djela. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu dva dana kasnije, a dženazu mu je klanjao hafiz Esad ef. Sabrihafizović.

O marami i šeširu

U polemici koju je u listu “Novi behar” 1928. godine vodio s jednim od vrlo utjecajnih sarajevskih muslimana H. M. Merhemićem o temi treba li žena pokrivati svoje lice, Čaušević bez ispoljavanja srdžbe odgovara Merhemiću riječima:

– Za mog studiranja nauka za vrijeme merhum sultana Abdul-Hamida i baš kad je merhum Zihni-efendija izdavao svoja djela otvarale su se najviše ženske škole u Carigradu koje su pohađale na hiljade učenica, sve zrelih djevojaka i u kojima su predavale nastavnice i profesorice muslimanke otkrivena lica. Za ovo je sve znao kako sam Halifa, tako i Šejhul-islam kao i muftije, kadije i kadi-askeri, ali se niko od njih nije odvažio na to da ovim ženama naredi pokrivanje lica.

Polemika koju je u listu “Novi behar” 1928. godine reis Čaušević vodio sa H. M. Merhemićem o temi treba li žena pokrivati svoje lice te stavu da muslimanu nije zabranjeno nositi šešir

Reis Čaušević je strpljivo odgovorio i na prigovore dijela uleme o njegovom stavu da muslimanu nije zabranjeno nositi šešir.

– Misirska ulema je kazala „ako se oblačenjem šešira želi kjufur (nevjerstvo) i bit će kjufur. Pa i ja velim, ako se oblačenjem ma kakve haljine želi biti kjafir i postat će se kjafir. Dakle, želja i volja je glavno, ako neko ne želi kjufura, njega ne može ništa u kjufur metnuti – poručio je Čaušević svom kritičaru Merhemiću.

Niko se ne odriče svoje vjere, pa nećemo ni mi naše

– Novo doba, nastalo godine 1918., zateklo je nas muslimane Bosne i Hercegovine potpuno nepripravne. Prosvjetno zaostali, ekonomski gotovo uništeni, a u vjerskom odgoju slabi i nehajni. U školama, koje su pred našim očima, naše djece vrlo malo; agrarnom reformom ubijene egzistencije hiljadama naših familija, a na vjerskom polju bez moderno uređenih institucija, bez sposobne i savremene uleme. Kada god se u ove naše prilike i neprilike zamislimo i sjetimo posljedica, koje nas u skoroj budućnosti čekaju, nameće nam se samo po sebi pitanje: šta da mi kao roditelji, kao starješine i kao članovi Islamske zajednice činimo i na koji način da to zaustavimo, otklonimo i popravimo. Ozbiljno zabrinuti moramo se pitati: u ovakvom vremenu i previranju kakvo će izrasti naše potomstvo – zapisao je, između ostalog, reis Čaušević u svom tekstu u prvom broju “Novog behara”, objavljenom 1. maja 1927. godine, u kojem još navodi i ovo:

– A dužni smo i dužni ste vi svi da predajemo u amanet svome potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane. Niko se ne odriče svoje vjere, pa nećemo ni mi naše.

Izvor: Avaz // preuzeto sa: krupljani.ba //
pristupljeno tekstu: 25.01.2017 u 11.15h

Polemika o prevođenju Kur'ana: Džemaludin Čaušević i hafiz Pandža naspram Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije

U četvrtoj deceniji XX stoljeća u Bosni i Hercegovini izlaze dva kompletna prijevoda Kur'ana. Godine 1937. u Sarajevu se pojavilo dosta luksuzno izdanje prijevoda Kur'ana pod naslovom: „Kur'an časni, prevod i tumač“. Prevodioci su bili Džemaludin Čaušević i Mehmed Pandža. Drugi prijevod Kur'ana izdao je Ali Riza Karabeg 1937. godine (djelo je štampano u izdanju Prosvjete, izdavač J.Karić, Sarajevo). Oba prijevoda štampana su latinicom, a Pandžinom i Čauševićevom pridodat je pralelno i originalni arapski tekst u vokalizaciji uobičajenoj za kulturnu zonu koja je bila pod utjecajem Turaka. Polemike koje su se tih godina pojavile u muslimanskoj štampi odlikovale su se prije svega oštrinom, svađalačkim tonom, optuživanjima za izbjegavanje "pravog" smisla Kur'ana i denuncijacijama protiv nekih prevodilaca jer su, kako stoji u polemikama, prevodili Kur'an u skladu s učenjima 'heretičkih' islamskih sekti.

To pokazuje da su prvi prijevodi Kur'ana koje su sa činili muslimani u našim krajevima nepovoljno ocijenjeni od najkonzervativnijih krugova uleme i njihovog jezgra okupljenog oko El Hidaje.

Prijevod Kur'ana od bivšeg reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića i uglednog hafiza Mehmeda Pandže pojavio se kao rezultat njihove saradnje, 1937. godine. Prema muslimanskoj štampi vjerske orijentacije, ovaj prijevod je, kao što ćemo vidjeti izbjegavao „pravo“ značenje i smisao Kur'ana budući da je u njemu ugrađeno „ahmedijsko učenje“.

Glavni 'ideolog' ulemanskog serkla oko El-Hidaje, hadži Mehmed Handžić, inicirao je konstituiranje neke vrste komisije kojoj je stavljeno u zadatak da  ocijeni 'stepen ortodoksije' Čauševićevog i Pandžinog prijevoda. Prema El Hidaji (broj 9.), komisiju su sačinjavali članovi Glavnog odbora El-Hidaje iz Sarajeva: Ahmed Burek, Muhamed Dizdar, Muhamed Tufo, Munib Cerić, Ali Aganović, Mehmed Hadžić, Omer Mušić, Mustafa Mujezinović, Muhamed Fočak, Mustafa Varešanović, Mustafa Tulić  i Fejzulah Hadžibajrić. Pandža kao prevodilac odbio je učestvovati u ovoj komisiji budući da se distancirao od njenog rada, premda je bio član Glavnog odbora. Nekolicina članova ovog odbora zbog odsutnosti nije učestvovala u radu komisije. Značajno je napomenuti da je i dr.Šaćir Sikirić, jedan od doajena sarajevske katedre za orijentalistiku te glavni autor Gramatike arapskog jezika (u dva sveska), radio na ocjeni 'ortodoksnosti' Pandžinog i Čauševićevog prijevoda.

„El-Hidaje“ kao „Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije“ opunomoćila je navedenu komisiju da pristupi ocjeni prijevoda  iz još jednog razloga: "Svijet se je obraćao na pojedine članove" ove organizacije „da pregleda djelo i ustanovi, da li se njegov sadržaj slaže sa opće priznatim islamskim učenje“. Komisija u svome prikazu već  na početku kaže: „Nakon što je pregled obavljen konstatovano je da se djelo na mnogo mjesta ne slaže s tumačenjima poznatih mufesira i opće priznatim učenjem islama“.

Karakteristično je da se komisija izravno suočava sa hermeneutičkim problemom prevođenja i tumačenja Kur'ana. Očito je da su prevodioci Čaušević  i Pandža imali različite polazišne principe od principa kojima se rukovodila komisija pri ocjeni 'ortodoksije' njihova prijevoda. Činjenica da se većina primjedbi i zamjerki odnosila na tumačenje, a ne na prijevod, potiče nas da citiramo italijanskog orijentalistu Alessandra Bausanija koji kaže: „Uistinu, kur'anska filologija ne predstavlja one komplicirane probleme sadržane u tumačenju npr. Aveste ili drugih religijskih Knjiga antike. Možemo slobodno kazati da - s nekim manjim izuzecima - mi stvarno znamo gotovo dobro šta Kur'an znači, odnosno, u najmanju ruku uzev šta je značio vijekovima za muslimanski svijet. Jedina originalnost koju novi prijevod može ponuđiti jeste originalnost pristupa“.

Pandžin i Čauševićev pristup razlikovao se od pristupa kakvog su načelno pretpostavljali članovi komisije „El-Hidaje“ i u tome je njihov glavni nesporazum. Sa stanovišta hermeneutike Kur'ana (čije su tradicije mnogobrojne) moguće je kur'anski arhetip ne samo različito vokalizirati već  i različito „konsonantizirati“ a što nije bez posljedica u prijevodu ili tuma čenju Kur'ana. Budući da se među članovima komisije nalaze i stručnjaci za „čitanjane Kur'ana, njima je bilo sasvim jasno da su prevodioci Pandža i Čaušević  mogli da se opravdaju i valjano odgovore na njihove primjedbe. Komisija to ima na umu kad kaže: „Mnogi koji nisu dovoljno upućeni u poznavanje islamskih propisa i izvora pitali su se kako je moguće da se u Kur'anu nalaze stvari koje smo do sada sasvim drukčije znali i učili“. Šta se drugo iz ovog El Hidajinog iskaza može shvatiti osim da oni koji znaju izvore islama (tradicije vokalizacije, kako kanonske tako i nekanonske itd.) neće pitati za prijevodna rješenja koja su ponudili Čaušević i Pandža, bilo iz razloga što ne žele remetiti bosansko-hercegovačku verziju 'islamske ortodoksije' ili, pak, što ne žele aktuelizirati multiinterpretatibilnost Kur'anskog arhetipa.

'Originalnost pristupa' prevodilaca Čauševića i Pandže ogledala se u prevođenju širokih stilizacija Kur'ana na dotada nepoznat način u prevodnoj tradiciji kod nas. Ovdje ćemo zanemariti opće teološke rasprave koje su u mnogome posljedica nesporazuma oko pristupa i legitimiziranja multiinterpretatibilnosti i multiprevodivosti Kur'ana.

Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije nije bila blagonaklona ni prema prijevodu Kur'ana Ali Riza Karabega, inače dobrog poznavaoca arapskog jezika. Mehmed Handžić je u tekstu „Prevod Kur'ana od Hadži Ali Riza Karabega“, prvo ukazao na djelo tog Mostarca „površna prerada Ljubibratićeva prijevoda“. U štampi tog vremena govorilo se da je Krabeg Ljubibratićev „Koran“ preveo sa ćirilice na latinicu, čak i to da je 85-90% riječi doslovno bez ikakve promjene. Karbeg je Organizaciju ilmije Kraljevine Jugoslavije posebno naljutio izjavom „da prije Čauševića prevoda nije bio ni jedan prevod Kur'ana na našem jeziku“, potiskujući na taj način Ljubibratićevo djelo iz kojeg je, navodno, preuzeo glavninu prijevodnih rješenja. Karabegu se također zamjerilo što je nekritički prihvatao i prisvajao Ljubibratićeva rješenja, npr. prorok umjesto pejgambera, Gospod umjesto Boga, ili pak vaskrsnuti, desnica Božja, itd. (O totalnorn nerazumijevanju korijena glagola vaskrsnuti, uskrsnuti /u arapskom jeziku BEASE/ kojeg muslimanski teolozi u našim krajevima izbjegavaju uslijed njegove prividne sličnosti s glagoloin krstiti, treba posebno pisati). Karabegu se također prebacuje da ne poznaje njemački jezik, premda je naveo kako je tobože koristio prijevod Kur'ana od Ullmana.

Ovdje treba konstatirati da Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije kritikuje redom sve prijevode Kur'ana prvenstveno s teološkog aspekta, prisvajajući pritom sebi pravo na određivanje najmanjeg zajedničkog nazivnika "pravog" smisla Kur'ana. Zanemarujući fakte da se teološki sistemi u islamu jednim dijelom zasnivaju i na specifičnim i zasebnim čitanjirna Kur'ana, na zasebnim hermeneutikama kur'anskog arhetipa (što je dobrim djelom i područje jezične nauke), Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije u svojim kritikama prijevodnih rješenja nesvjesno je zastupala redukcionizam glede širokih stilizacija Kur'ana i njihovih zasebnih čitanja.

Budući da su prevodioci Kur'ana, Pandža, Čaušević i Karabeg to primjetili, polemika se nastavila na stranicama El-Hidaje ali i na stranicama nekih drugih promuslimanskih i religijskih listova.

Pandža i Čaušević svoj su odgovor El-Hidaji objavili u listu „Naša budućnost“ (list za privredna i politička pitanja). U podužem tekstu prevodioci se uspješno brane „jer Kur'an je isto toliko njihov koliko i Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije“, te zahvaljujući širokim stilizacijama Kur'ana nude relativno razgovjetna objašnjenja da li npr. nešto može u našem jeziku pristajati u perfektu ili prezentu. Pandža i Čaušević se također slažu da ima poneka tiskarska greška koju je lahko otklonuti ili uočiti. Prava polemika, međutim, počinje oko 'strateških' problema prevođenja Kur'ana koji svojim rubnim dijelovima prelaze u područje tumačenja te knjige. Naprimjer, teolozi Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije, svi odreda, slažu se, da će 'život na budućem svijetu biti i duhovni i tjelesni' (pa zahtjevaju da se široke stilizacije Kur'ana o tom pitanju tako i prevede, tj. da se u prijevodu interpoliraju ili ekstrapoliraju vjerujući stavovi prevodioca). Pandža i Čaušević, s druge strane, na optužbe da su nedosljedni, kažu: „ ...za nas ne postoji nikakva nedosljednost. To se je moglo poroditi u mozgu pisca prikaza (El-Hidajinog) koji miješa tumač sa prevodom...“

Prevodioci potom apostrofiraju da je nužno kur'anski tekst u različitim vremenima različito razumjevati, pa se zato i pozivaju na ideologije islamskog modernizma:

„Ustazi-muhterem (uvaženi profesor) merhum Muhamed Abduhu kad je počeo izrađivati svoj tumač Kur'ana, stavio je sebi ovakav upit: 'Muhammede, što hoćeš sa ovim tumačem kad ima na stotine i hiljade tumača Kur'ana?' Ali je odmah odgovorio: 'Da će se uzvišeni Kur'an  uvijek tumačiti dok je svijeta. Kako se ljudi umno razvijaju, tako će se i tumači mijenjati i usavršavati. Ali ipak neće moći dokučiti one skrivene mudrosti, koje Kur'an sadrži.“

Prevodioci se u prilog svoje odbrane pozivaju na arapsko-islamska filozofska i hermeneutička djela u kojima se legitimizira multiinterpretatibilnost kur'anskog diskursa. Komentari al-Farabija, al-Gazalija, Ibn Hazama, al-Razija, al-Mawardija, al-Kašanija, Ibn Sinaa i drugih umnih ljudi arapsko-islamske civilizacije različito su interpetirali mnoge kur'anske riječi, kao što je primjerice al-ginn – džin. Prevodioci kažu da je izvjesni al-Qasimi o tome napisao i djelo: „Shvatanja Arapa i islamskih filozofa o džinima“, čime žele da se opravdaju različita prijevodna rješenja u različitim kontekstima, premda su bile po srijedi iste riječi.

Međutim, Čaušević je u svome odgovoru El-Hidaji ponudio i neka zanimljiva opća teorijska rješenja za prevođenje Kur'ana, a što je moguće sagledati samo u kontekstu njegove otvorenosti prema drugima. Tako Čaušević za sebe kaže: „Da je i prije trideset godina imao ovako nešto (napadi na njegovu ličnost, prim. E.K.) kad je počeo prevađati na naš jezik ono što je najpotrebnije, u čemu je imao velikih poteškoća. Sad se u tom pravcu lahko radi jer sad ćirilica i latinica nije više vlaško pismo, koje se ne smije učiti u vjerskim zavodima.“ Isti autor nadalje izražava nadu da će njegov prijevod imati lijepu budućnost i da će ga buduće generacije koristiti i cijeniti. Potom nastavlja i tvrdi da je legitimno u jednom jeziku imati više vrsta prijevoda Kur'ana (Za muslimane u Jugoslaviji nije mnogo ni dvadeset prevoda), poziva zatim i Organizaciju ilmije Kraljevine Jugoslavije da i ona 'izradi jedan prijevod i tumač s kojim će pokazati i dokazati sve netačne prevode i tumače „Čauševićeva Kur'ana“'. Čaušević, također, aktuelizira postupke u prevođenju Kur'ana kojima se legitimira korišćenje spoznaja različitih komentatora, od kojih je i on "uzimao što mu treba“ u svrhu što razgovjetnijeg prijevoda. Organizacija ilmije griješi kad optužuje Čauševića zbog korištenja spoznaja indijskih i turskih hermeneutičara Kur'ana, jer, prema Čauševićevom mišljenju, Muhamed Alija i Omer Riza, autoriteti čijim se djelima mnogo koristio prilikom pronalaženja najpogodnijih prijevoda rješenja, poznati su i priznati u svijetu, i uradili su mnogo više nego 'šezdeset časnih glavnih odbora naše ilmije'. Čauševićeva ljutnja potom kulumnira riječima:

„Prikazivači (Čauševićeva prijevoda, tj. ilmij, prim. E.K.) misle da se ne smije drukčije tumačiti nego onako kako su oni naučili.“

Nema sumnje da je izuzetno velika uloga Džemaludina Čauševića bila i u legitimiziranju višesmislenosti široko stiliziranog kur'anskog diskursa. Budući da Čušević i Pandža priznaju metaforu i općenito prenesena značenja u većem dijelu kur'anskog štiva, više puta tvrde da su takva mjesta pogodna za različita prevođenja i tumačenja. „Tumači se mijenjaju u različitim pravcima...“ tvrdi Čaušević i apostrofira: „Ako jedno tumačenje pamet primmi bi ga uzeli iz svih jezika kad bi ih poznavali“, a ne samo iz engleskog, za što ih Organizacija ilmije optužuje. Čaušević često ističe da je prijevod Kur'ana determiniran prevodiočevim razumjevanjem („Mi smo u prevodu Kur'ana zastupali ono što se iz Kur'ana razumi...“), ali pokazuje i svoju otvorenost prema drugim prijevodima i prevodiocima. Štaviše, on ukazuje da je nužno uputiti se u druge prijevode i naglašava da su se on i Pandža koristili uz ostale dvama perzijskim i jednim tatarskim prijevodom. Braneći se od napadaja i optužbi za 'herezu' od ilmije Kraljevine Jugoslavije prevodioci otvoreno kažu:

„Kad se nešto slaže s Kur'anom mi bismo uzeli i od tibetanskog Dalaj Lame...“

Čaušević, potom, zamjera zbog nepreciznog korištenja sintagme 'slamsko učenje'. Islamsko učenje, prema Čauševiću, dosta je široka sintagma i on predlaže da se ona uvijek konkretizira i odredi imenom nekog islamskog hermeneutika ili pak povijesnim trenutkom. Kad Organizacija ilmije ukazuje da su Pandža i Čaušević pogrešno interpretirali (i u prijevodu i u komentaru) kur'ansko kazivanje o Ya'gugu i Ma'gugu i, navodno, ponudili tumač koji se ne slaže sa islamskim učenjem, Čaušević i njegov kolega brane se na taj način što pitaju Organizaciju ilmije da im odgovori: „Kakvo je to islamsko učenje o Jedžudžu i Medžudžu“, što ga zastupaju njeni članovi. Svaki prevodilac, praktički, tekstu pristupa sa svojim horizontom razumjevanja i Čaušević to implicitno ističe oslanjajući se kako na literalističke koncepcije prevođenja, tako i na sufijske, filozofske, pravne i druge. Organizacija ilmije 'nema pojma ni o batinijama ni o zahirijama, nego srlja u ćoravo' kad optužuje Čauševića da je odstupao od 'opće priznatog islamskog učenja'. On, međutim, negira postojanje 'opće priznatog islamskog učenja' i to čini implicitno, govoreći: „... koliko smo mi tumača pročitali, pa nismo nikada rekli da ti tumači svode kur'ansko značenje iskijučivo na jedan događaj. Svaki tumač  ima svoj pravac, sufijjuni drukčije tumače, a aklijjuni drukčije“. Naravno, Čaušević  kao teolog i bivši reisu-l-ulema oštro razlučuje tekst od prevođenja/tumačenja, govoreći da Kur'an ostaje vazda pravedni sudija kako nad sufijjunima tako i nad akijjunima, tj. svim prevodilačkim provenijencijama.

Pandžin i Čauševićev odgovor objavljen u „Našoj budućnosti“ Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije dočekala je novim napadima na prevodioce i prijevod Kur'ana. Tekst 'Povodom odgovora na prikaz prijevoda Kur'ana od Hfz. M. Pandže i Džemaludina Čauševića' predstavlja redakcijski komentar u čijem sržnom dijelu počiva misao o heretičkom karakteru ovog prijevoda Kur'ana. Organizacija ilmije u to vrijeme je inače bila zauzeta 'problemom' kadijanizma i ahmedizma, koji se širio Evropom, pa nekoliko studija posvećuje tom pokretu. Uredništvo El-Hidaje izjavljuje: „Nama je na veliko čudo da gg. prevodioci tvrde da rade za vahdeti-islamijju (islamsko jedinstvo), i da za hater vahdeti islamijje ne trpe ni podjele na mezhebe, unose među muslimane nastrana učenja koja se kose sa opće poznatim islamskim vjerovanjem i da između tolikih stotina i hiljada dobrih tefsira odabiru tumač Muhamed Alije Kadijanije...“ El-Hidaje autoritativno traži da 'tumač odgovara prijevodu i da se potpuno sa njim slaže' ukazujući time da su prevodioci dopuštali da se u prijevodu i komentaru ne iznose uvijek saglasna mišljenja.

Čaušević i Pandža su se oštro suprostavili ovom El-Hidajinom komentaru, nazivajući ga 'napadajem' i traažeći od njezinih teologa da već jednom daju svoj prijevod Kur'ana kako bi svijetu konačno bilo jasno 'opće poznato islamsko učenje'. Mi držimo da bi za njih (teologe El-Hidaje, prim. E.K.) lakše i dostojnije, a i za naše muslimane korisnije bilo da izrade jedan prijevod Kur'ana sa takvim tumačima koji se slažu sa 'opće priznatim islamskim propisima', kako oni to često naglašavaju. Muslimani bi istom onda mogli vidjeti o čemu se radi. Istom bi onda svijet mogao utvrditi pravo stanje. A ovako niti mi možemo razumjeti  što hoće sa ovim praznim riječima, niti svijet može da shvati šta se upravo želi sa ovim njihovim nabacivanjem. Čaušević i njegov kolega Pandža traže slobodu prevodioca i komentatora u odnosu na "multiinterpretatibiinost" kur'anskog štiva:

Ako komentator na temelju nekih jezičkih pravila i leksikonskog značenja doda jedno tumačenje, koje se kosi sa ajetom i prevodom, to je onda samo njegovo mišljenje, to nikako ne može djelovati na ono što original i prevod jasno opisuju".

Prevodioci odbacuju El-Hidajine 'napadaje' zbog toga što su se koristili komentarom Indijanca Muhameda Alije, jer svaki komentator Kur'ana izložen je napadima. „Dobro nam je poznato šta su sve govorili i pisali o ustazi-muhteremu šejh Muhammed Abduhu. Pravili su mu razne karikature i nazivali ga zindikom i otpadnikom od vjere. Ali su svi ti na koncu došli do sebe i počeli se služiti sa njegovim djelima i njegovim argumentima i sada ga već slave kao najzasluženijeg muža zdnjih vremena.“ Nesumnjivo je da se ovim navodom Čaušević poslužio da bi anticipirao bolju budućnost svome prijevodu Kur'ana.

Rezimirajući Čauševićev i Pandžin tekst 'Odgovor na ponovni napadaj El-Hidaje', nesumnjivo je od sržnog značaja istaknuti činjenicu da Čaušević i Pandža traže  kako dijahronijsko tako i sinhronijsko čitanje Kur'ana i,  konsekventno tome, primjenu oba čitanja u sačinjavanju prijevoda. „Kako je Kur'an za sva vremena, a kako opet ljudi umno uapreduju i znanstveno se usavršavaju, to će se i tumačenje kod svih ajeta mijenjati onako kako bude utvrđeno preciznim istraživanjem i naučno utvrđenim dokazima. Naš najpopularniji tumač – Fahruddini Razija ima jedno tumačenje kod 'ev kesajjibin minessemai fihi zulumatun

 ve ra'dun...' koje kad bi preveli, ne bi odgovaralo našoj sredini i savremenoj obrazovanosti. A ovakvih načina tumačenja koji nijesu u skladu sa naučno utvrđenim činjenicama ima vrlo mnogo kako kod Razije tako i kod drugih komentatora.“

Polemika se, međutim, nije okončala ovim tekstom iz „Naše budućnosti“.

El-Hidaje je krajem 1937. i početkom 1938. objavića tekstove Muhameda Pašića iz kojih se zapaža da je ova ličnost i u prethodnim polemikama imala centralnu u kritičkim napadima na Čauševića i Pandžu. Iz njih prvenstveno razbiremo tzv. teološki literalizam u pristupu vrelima vjere i velikim književnim spomenicima islamske kulture. Pašić upozorava čitaoce da Čauševićev prijevod nije 'ortodoksan' i optužuje prevodioce za kidanje vahdeti-islamijje (islamskog jedinstva) i unošenje kadijanskog mezheba u naše krajeve. Glavni odbor El-Hidaje, prema Pašićevim tvrdnjama, nije se više htio upuštati u polemiku sa prevodiocima i 'kad to nije htio učiniti GL. odbor, odlučio sam se sam ja da to izvedem u ovom radu prema svojim skromnim silama...' Pašić se pribojava Čauševića, on je 'svjestan kolikim i kakvim se napadajima izlaže', jer kad su prevodioci 'mogli onako istupiti prema cijelom Glavnom odboru El-Hidaje u kom se nalaze naši najbolji alimi (vjerski učenjaci), i najveći autoriteti, kako će onda istupiti prema njegovu jednom mlađem članu. Mlađi član El-Hidaje dalje ukazuje 'da mu je glavni cilj neupućenom svijetu svratiti pažnju da malo razmisli te da ne nasijeda kadijanskim tumačenjima vjere kojim se potkopavaju čak i imanski šarti (tj. principi/načela vjerovanja). Pašić još napominje da ni on niti Organizacija ilmije Kraljevine Jugoslavije, ne zavide Čauševiću na prijevodu. „Ta, zaboga čemu se ima zavidjeti? Zar na plagijatu?“ U svom prvom tekstu Pašić kritikuje šire stilizirane prijevode fragmente i zalaže se za preciznije i doslovnije prevođenje. Nakon uvida u Čauševićev i Pandžin prijevod i njegove primjedbe razgovjetno se očituju dva koncepta u prevođenju, teološki literalizam s jedne, i sufijski simbolizam s druge strane. Za Čauševića kur'anska riječ Sunce može biti i nebesko tijelo ali i 'svjetlo vjere', dok je Pašić skloniji literalizmu. Primjerice, Pašić oštro kritikuje Čauševića i Pandžu što za kur'ansku verziju o uskrsnuću kažu da je to 'duhovno proživljenje nakon duhovne obamrlosti', a ne priznaju, prema mišljenju Pašića, tzv. tjelesno proživljenje. Pašić ne dozvoljava da se kur'anski meleki/anđeli tumače u skladu sa scijentizirajućim umom tridesetih godina XX vijeka, i prema njegovu mišljenju to nisu 'posrednici da prirodni zakoni dođu do izražaja'. Štaviše, 'greška' Čauševića je i to što teži biti batinijski (ezoterički) čitalac Kur'ana pa zbog toga Pašić navodi ocjene znamenitog hereziografa el-Bagdadija koji u svome djelu tvrdi 'da je šteta koju su batinije nanijele muslimanima, veća od one koju su im nanijeli židovi, kršćani i mudžusije, da, veća je i od štete  koju su im učinili prirodnjaci (tj. oni koji vjeruju u prirodu) i ostali nevjernici, pa čak je veća i od štete koju će učiniti Dedždžal', jer će se on pojaviti u zadnje vrijeme i jer je broj onih koje su batinije od svoje pojave do danas zaveli veći od onih koje će u svoje vrijeme zavesti Dedždžal, čije iskušenje neće trajati više od 40 dana. Pašić, nadalje, optužuje bivšeg reisu-l-ulemu Čauševića da je zajedno sa Pandžom povrijedio islamske doktrine tumačeći u prenesenom značenju vatru u kojoj je, prema kur'anskim kazivanjima, bačen Ibrahim. Reći da vatra 'nije prava vatra' već da je narodni bijes i mržnja, za Pašića je primjer odstupanja od teksta i iznevjeravanje literalizma u metodici prevođenja Kur'ana. Pašić ni za dlaku ne odstupa u navođenju argumenata da je 'bivši naš poglavar Čaušević' batinija (ezoteričar), jer stoji iza tvrdnje kao što je, naprimjer, ova: „Musaov štap, to je njegov narod. Musaov narod zbog nasilja Firavnova je bio došao skoro u jedno stanje, u kome nije nikakva života osjećao. Oživljavanje njegova štapa simboliše oživljavanje njegovog naroda“. Mladi član Glavnog odbora Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije, Pašić, nakon što je naveo gornji citat, pita se: „Ne znamo šta oni (tj. prevodioci) zastupaju: ili da se Musaov štap ili njegov narod pretvarao u zmiju ili nije ni jedno ni drugo, nego je njegov narod nanovo oživio. S ovakvim tumačenjem Kur'an nije ni najmanje objašnjen nego je napravljena samo zbrka pojmova“.  Pašić  sugerira čitaocu da zaključi da je Čauševićeva metoda u prevođenju zapravo simbolička, a simbolizam u hermeneutici i prevodenju Kur'ana teologija ne dopušta, barem ne u takvom obimu.

Da se Pašić  ozbiljno pozabavio problemorn prevođenja Kur'ana, pokazuju i njegove reference o historicizmu u prevođenju kao i planovima prevođenja ne samo Kur'ana već  tekstova općenito. Značajno je za Pašića konstatirati da je uočio kako je i prijevod izvjesna forma tumačenja. Na Čauševićevu tvrdnju: „Tumači se mijenjaju u različitim pravcima, a tekst i prevod ostaju onako kako jesu“, Pašić  dodaje sljedeće:“Ja velim, a mislim da će to usvojiti svako ko poznaje šta je prevod, da sve ono što su prevodioci u ovom predzadnjem pasusu rekli za tumač, da to isto u cjelosti vrijedi i za prevod. Prevod je samo shvatanje i razumijevanje samog prevodioca koje može biti različito i kod istog prevodioca na različitim mjestima, a pogotovu kod različitih prevoditaca i u raznim vremenima“. Pašić se ipak ne opredjeljuje za veliku slobodu prevodioca već  mu u zadatak stavlja da razluči filološko od logičkog u svom poslu. On se pritom poziva na Feodora Taranovskog, profesora Beogradskog univerziteta između dva rata, koji u članku 'Vještina za primjenjivanje prava ili pravnička tehnika' precizirau čemu se sastoji filološki, a u čemu logički dio tog posla. Za Pašića je, očito, primjena zakona provođenje zakona u praksu, i, budući da ispoljava teološko-literalistički pristup u prevođenju i tumačenju Kur'ana, njemu se dopadaju Taranovskijevi stavovi. Citati kao što su ovi:

-          Tumačenje ima da objasni smisao postojećeg zakona i ne smije da ma kako mijenja sadržinu od njega ustanovljene pravne norme

-          Treba da tumač pazi da se tumačenje ne pretvori u preinačenje smisla zakona

-          Filološko tumačenje postaje naročito važno kad se tiče primjene starih zakona, izdatih u davno doba kad su iste riječi imale drugi smisao i konstrukcija rečenice bila je druga nego sada

-          Kad tumačimo jedan stari odavno postojeći zakon, treba da se obaziremo na istoriju njegovog sopstvenog života, služe Pašićevom historicizmu

Pašić  kao ličnost sklona teologiziranju kurnskog diskursa zauzima se za rekonstrukciju razumijevanja Kur'ana iz VII vijeka; on vjeruje da se to može postići, da može doći do spajanja horizonata razumijevanja koji su postojali u VII i koji postoje u XX vijeku. Čaušević i Pandža su, može se reći, suprotnog mišljenja i iz svakog vijeka i od svakog 'tumača i prevodioca uzimaju ono što im treba'", kako smo to prije naveli.

Praktički, oni čitaju Kur'an kakav im treba u XX vijeku, što Pašiću smeta jer time odstupaju, smatra on, od kolokacijskih zakonitosti kur'anskog štiva, učitavaju u njegove riječi značenja 'pretpostavljena samom originalu' i 'ispoređuju prevod s originalom'. Naravno, ni Pašić a ni prevodioci koje on kritizira ne zastupaju svoje stavove 'bez ostatka'. Oni se često ne shvataju, ne uočavaju mišljenja koja su im gotovo identična.

Gotovo na isti način i Pandža i Čaušević 'pozdravljaju' moderna naučna otkrića i često u svojim tekstovima priznaju korespondentnost izmedu Kur'ana i nauke. Pašić  je od prevodilaca precizniji jer decidirano tvrdi da bi za posao prevođenja Kur'ana 'trebala jedna veća anketa koja bi bila sastavljena od raznih stručnjaka: filologa za naš i arapski jezik, filozofa, pravnika, državnika, prirodoslovaca, teologa, geologa, pedagoga, psihologa, astronoma, fizičara, medicinara i historičara, jer Kur'an zasijeca u sve te struke'. Pašić ovim implicitno kaže da je Kur'an filozofsko, prirodoslovno, historijsko, teološko, astronomsko, psihološko, fizičko, medicinsko, itd. štivo, a što je bila vrlo frekventna teza muslimanskih prosvjetitelja u prvoj polovini X.X vjeka.

Muhamed Pašić svoju polemiku zaključuje pozivom sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj ulemi da se 'prihvate kur'anskog originala' i da ga ljubornorno čuvaju 'kao što i Pravoslavna crkva čuva original Svetog pisma', o čemu on kaže sljedeće:

„Mi znamo da je naš najbolji filolog Vuk Karadžić preveo Novi zavjet, a Đura Daničić Stari zavjet, ali taj njihov prevod ni do danas nije dobio sankcije od pravoslavne crkve. Isto tako znamo da je na engleskom prevodu Svetog pisma dulje vremena sarađivalo 600 najboljih stručnjaka, pa i opet kad dođe do kakva razmimoilaženja u tumačenju obraćaju se na original, a u nas pojedinci koji se usude i na brzu ruku prevedu Kur'an odmah svoj prevod uspoređuju s originalom ili čak svoj tumač pretpostavljaju i samom originalu, jer otvoreno vele, da se tumač  koji se kosi s ajetom i prevodom može uzimati za podlogu...“

Polemika između Organizacije ilmije Kraljevine Jugoslavije i prevodilaca Kur'ana, Pandže, Čauševića i njihovog mostarskog kolege Karabega okončala se bez nekih značajnih rezultata u području teprije prevođenja. Ipak, ona je ostala svjedok žestokih suprostavljanja kako prevođenju Kur'ana tako i posebnim pristupima toj aktivnosti.

Ovdje bi svakako bilo interesantvno vidjeti stav Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije spram ove polemike, kao i pitanja prevođenja Kur'ana na bosanski jezik. Može se uvjetno reći da se Islamska zajednica uključila u raspravu o prevođenju Kur'ana posredstvom svog časopisa 'Glasnika'. Rasprava Muhameda Tufe, 'Može li se Kur'an azimuššan prevoditi na druge jezike, i je li to dozvoljeno sa šerijatskog  gledišta', pojavila se u proljeće 1937. godine. Tematika kojom se Tufo bavi pokazuje da je u vezi s polemikom koja se te  i naredne godine vodila u Sarajevu.

Muhamed Tufo, inače član komisije E1-Hidaje za ocjenu 'ortodoksnosti' Čauševićeva i Pandžina prijevoda, u svojoj raspravi ističe da je ovo 'pitanje u Egiptu uzdiglo veliku prašinu, tako da je došlo i pred parlament, a egipatska se ulema u tom pogledu  razdijelila u dvije grupe: jedni su za prijevod, a drugi protiv prevođenja. Na čelu onih koji dozvoljavaju prevođenje stoji  i sami Šejhul-Ezher i uz njega mnoga ezherska ulema (oko 20), a  na protivnoj strani stoji merhum Muhamed Behit, (bivši egipatski muftija; prozvat Ebu Hanife današnjeg vremena), Muhamed Adevi, Mustafa Sabri, (bivši Šejhul Islam), Muhamed Šakir, i merhum Muhamed Ebu-ul-Fadl (bivši šejhul-ezher)".

Tufo nadalje konstatira da je bilo i do sada mnogo pokušaja da se Kur'an prevede na strane jezike. Do sada je to učinjeno, prema njegovim riječima, 'puno puta', pa su tu načinjene velike greške koje bi 'trebalo ispraviti jednim potpuno ispravnim  prijevodom'.'I`ufo, kao što je i uobičajeno za sve učesnike u ovoj polemici, nigdje ne kaže kakav bi trebao biti 'potpuno ispravan prijevod Kur'ana', već samo naglašava u istom članku da bi takav prijevod 'mnogo pomogao širenju islama među onim nemuslimanskim narodima, koji arapski ne znaju...' Ovakve  romantičarske ideje nisu rijetke u Bosni XX vijeka i odjek su apriorističkih ideja i učenja iz islamskog svijeta.

Dr. Enes KARIĆ

Tefsir – Uvod u tefsirske znanosti, izdavač: Bosanska Knjiga, Sarajevo, 1995.

"Muallim" intelektualni vakuf reisa Čauševića

Sažetak: Autor historijskom metodom i metodom analize teksta propituje društveno-povijesni i kulturno-ideološki kontekst kao i reformistička strujanja unutar islamskog mišljenja u BiH u vrijeme pokretanja časopisa "Muallim". Upoznaje nas sa zakašnjelim vjerskim modernizmom na čijem čelu se našao reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević, a čije je glasilo u različitim vremenima i pod različitim nazivima bio sam časopis "Muallim". Autor pokazuje da je upravo pokretanje ovog časopisa predstavljalo prekretnicu unutar islamskog diskursa tokom XX stoljeća te da je time za sva vremena pobodena zastava suvremenih i modernih intelektualnih strujanja u BiH. Reis Čaušević je vizionarski pokrenuo ovaj časopis i ustanovio Muslimansko muallimsko i imamsko društvo BiH, a koje je kasnije transformirano u Bosansko-hercegovačko udruženje Ilmijje, čime je zasadio sjeme iz kojeg su nicale generacije mladih i učenih islamskih intelektualaca spremnih da odgovore na zahtjeve svih društveno-političkih i ideoloških okolnosti. Današnji časopis "Muallim" na najbolji način prezentira ciljeve i zamisli kojima je rahmetli Čaušević stremio i o kojima je snovio onog trenutka kada je pokretao ovaj časopis i spomenuto Udruženje.

Kad je prije stotinu i tri godine (u septembru 1909.) Mehmed Džemaludin Čaušević osnovao Muslimansko muallimsko i imamsko društvo za Bosnu i Hercegovinu to je bio nagovještaj buđenja islamske vjerske uleme i konačnog izlaska iz "gluhog doba" iz kojeg se ulema izvlačila veoma sporo i mučno. Mada je svjetovna ulema na čelu sa Bašagićem, Hadžićem i Mulabdićem, hodeći stazama koje im je Mehmed Kapetan Ljubušak otvorio svojim zlata vrijednim časopisom "Bošnjak", već gotovo dvije decenije uspješno djelovala na planu opismenjavanja, prosvjećivanja i buđenja usnulog i zaostalog muslimanskog stanovništva, vjerska ulema je još uvijek sanjala o zlatnom dobu osmanske uprave i znatan dio njenih predstavnika je vjerovao da će se sultan ponovo vratiti i da će sve biti kao prije.

Iz višedecenijskog sna nije ih moglo probuditi ni sve veće iseljavanje muslimanskog stanovništva (uglavnom imućnijih i bogatih slojeva društva)“[1] a ni sve veća zaostalost i osiromašenje bošnjačkog nacionalnog korpusa. Nesvjesni situacije u kojoj su se našli i vremena u kojem žive protivili su se svim novinama, reformama i promjenama. Odupirali su se pokušajima reformiranja tradicionalnog obrazovnog sistema, koji je počivao na mektebima i medresama. Opirali su se uvođenju latiničnog ili ćiriličnog pisma u škole što je značajno usporilo proces opismenjavanja muslimanske djece i integraciju u suvremene tokove života“[2]. Bili su u značajnom broju protiv svih vidova emancipacije žena, pohađanja svjetovnih škola, zapošljavanja u fabrikama i tome slično. Pokretanjem listova kao što su "Salnama", "Vatan", "Rehber" i drugi, koji su štampani na turskom jeziku i koje je mogao čitati veoma mali broj ljudi, podgrijavali su nade u skorašnji povratak Osmanlija i uspostavljanje hilafeta.

Međutim, dolaskom Džemaludina Čauševića na poziciju referenta za pitanje prosvjete u Ulema-Medžlisu, najvišem vjerskom tijelu Islamske zajednice u BiH za vrijeme AustroUgarske, tokom 1905. godine a posebno nakon što je izabran za reisu-l-ulemu, situacija se mijenja iz korijena. Od tog trenutka on poduzima niz reformskih koraka koji su imali dalekosežne posljedice. Čaušević pokreće inertnu i uspavanu vjersku ulemu pokretanjem ili iniciranjem pokretanja niza časopisa, udruženja i aktivnosti.“[3] Međutim, najznačajnije što je Čaušević učinio jeste formiranje Muslimanskog muallimskog i imamskog udruženja (1909), koje je preraslo u Udruženje bosansko-hercegovačke ilmije (1913-1918) i pokretanje lista "Tarik", te iniciranje pokretanja časopisa "Muallim", koji se kasnije zove "Misbah" te potom "Jeni Misbah". Ono što je zajedničko za sve spomenute časopise jeste da su štampani arebicom na bosanskom jeziku i da su tretirali pitanja obrazovanja, emancipacije muslimana, reformiranja vjerskih i obrazovnih institucija i tome slično. Treba napomenuti da Čaušević pokreće novi tok reformističkog pokreta u BiH koji profesor Karčić naziva vjerski modernizam“[4]. Do ovog perioda u bosansko-hercegovačkom muslimanskom javnom diskursu mogli su se samo čuti predstavnici svjetovnih modernista „[5] i tradicionalista (revivalista)“[6]. Reis Čaušević je jasno znao šta želi i kako to može postići. Glavni ciljevi njegovog projekta bili su "širenje pismenosti na bosanskom jeziku, reforma obrazovanja u tradicionalnim školama (mektebi i medrese) i reforma vjerskih institucija i vakufa"[7]. Ukoliko analiziramo njegove aktivnosti i bibliografi ju časopisa koje je sam uređivao ili su uređivali njegovi bliski saradnici, poput Muhameda Seida Serdarevića, vidjet ćemo da se svi gore spomenuti ciljevi postupno i istovremeno realiziraju.

Izborom arebice kao pisma i bosanskog jezika za štampanje časopisa "Tarik", "Muallim", "Misbah" i "Jeni Misbah" reis Čaušević je pokušao ubrzati i olakšati proces opismenjavanja muslimanskog stanovništva, koje je u mnogo većoj mjeri poznavalo arapsko pismo nego što je to bio slučaj sa latinicom i ćirilicom. Također, izbor ovog pisma govori da pokretanje ovog časopisa nije imalo za cilj pridobijanje uskog kruga vjerskih stručnjaka, koji su se školovali u Istanbulu ili Kairu ili pak malo šireg kruga onih koji su se školovali u svjetovnim školama ili zapadno-evropskim univerzitetima. Reformiranje tradicionalnih škola odnosno tradicionalnog obrazovnog sistema usmjeravao je formiranjem Muslimanskog muallimskog i imamskog udruženja, pokretanjem islamskih prosvjetnih anketa i štampanjem udžbenika kao što su Ilmihal, Sufara, Fikhu-l-ibadat, Usuli dinijje itd“[8]. On se, također, zalagao za reformiranje mektebi ibtidaije, daru-l-muallimina i medresa te formiranje novih škola kao što su Šerijatska gimnazija.

Međutim, časopis "Muallim"[9] predstavlja njegovo najvizionarskije i najmonumentalnije djelo, koje se samo može porediti sa Abduhuovim "Al Manarom" i Sejjid Ahmed Hanovim "Tehzibul Ahlakom"[10]. Mehmed Čaušević, slično Abduhuu, nije puno vjerovao u političko djelovanje već je protežirao "reformu vjerskog učenja i reformu obrazovnog i pravnog sistema u postojećim političkim okvirima"[11], zbog čega mu neki prigovaraju i žestoko se na njega obrušavaju. Optužuju ga za razne stvari pa i za kufr i izvođenje iz vjere [12]. Vodio je žustre polemike o različitim pitanjima počev od pokrivanja žene, oblačenja muškaraca, rada u fabrikama, školovanja žena i sl. Bez obzira na teškoće na koje je nailazio i osude od strane čak i bliskih prijatelja nikada nije odustajao od svojih stavova i ciljeva. Reis Čaušević je vjerovao da se samo obrazovanjem, prosvjećivanjem i podizanjem nivoa svijesti može reformirati društvo te je stoga konstantno podsticao i pozivao na čitanje, izučavanje i školovanje kao strogu obavezu svih muslimana.

Kao što smo napomenuli, njegov najznačajniji doprinos jeste formiranje časopisa "Muallim" i Muslimanskog muallimskog i imamskog društva BiH, što je kasnije predstavljalo rasadište suvremene i prosvijećene vjerske uleme. Učenjaci koji su bili okupljeni oko reisa Čauševića i koji su pisali za "Muallim" uglavnom su završavali Darul muallimin odnosno tadašnju Islamsku pedagošku akademiju i mnogi od njih su kasnije nastavili školovanje i postali veoma odgovorni društveni akteri. "Muallim" je bio sjemenka koju je reis Čaušević posijao s nadom da će svoje najslađe plodove davati tek kasnije. Njegov list "Tarik" (Put ili zvijezda Danica) korespondira sa Abduhuovim "Manarom" (svjetionik). Samim svojim imenom govori da ima za cilj ukazivati i pokazivati odnosno osvjetljavati nekome put, a "Muallim" aludira na činjenicu da će upravo muallimi odnosno učitelji biti ti koji će ukazivati, pokazivati i osvjetljavati Put kojim trebaju hoditi Bošnjaci.

Sam reis Čaušević je bio veliki muallim (učitelj) o čemu hafiz Traljić [13] govori veoma nadahnuto, a svog uvaženog učitelja i duhovnog oca Muhammeda Abduhua je iz poštovanja nazivao Ustazi muhterem (poštovani profesor) ili samo ustaz (profesor). To govori da se smatrao učiteljem i da je taj poziv uzdizao na najviše stepene vrijednosti. To je bio razlog zbog kojeg je najviše vremena provodio sa učiteljima i zbog kojeg je glavninu svojih reformskih aktivnosti fokusirao upravo na škole, udžbenike i položaj učitelja.

Ne znam da li su oni koji su devedestih godina dvadesetog stoljeća ponovo pokretali "Muallim" i oni koji su ga po treći put pokrenuli na razmeđu dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća bili svjesnih vizija reisa Džemaludina Čauševića i da li smo mi danas svjesni misije koju je ovaj časopis započeo s početka dvadesetog stoljeća, međutim, trajnost njegovog imena i kontinuitet ideja koje je rahmetli Čaušević posijao putem ovog i drugih časopisa još uvijek imaju odjeka i još uvijek polučuju dobre rezultate. Danas, kada ovaj časopis okuplja kako vjersku tako i svjetovnu ulemu i kada se u njemu susreću oni koji završavaju klasične rušdije (Pedagoški i drugi fakulteti), suvremene medrese (Fakultet islamskih nauka) i moderne darul muallimine (Islamski pedagoški fakulteti), on na najbolji način realizira ono o čemu je rahmetli reis Čaušević sanjao a to je moderno obrazovan, racionalno usmjeren, tradicionalno nadahnut i svestrano upućen Bošnjak musliman.

Stoga je vrijednost ovog časopisa i njegova jubileja utoliko veća i značajnija što je on kao rijetko koji bošnjački i muslimanski časopis na ovim prostorima ostao odan svojim izvorima, ciljevima i misiji i što je uspio sačuvati pozitivan, progresivan i suvremen kurs. Srećom, nije zbog raznoraznih političkih iliti kvaziznanstvenih avantura izgubio smisao i kormilo, i nije izgubio kredibilitet kako kod intelektualaca, tako i kod običnih čitalaca.

Ovo je vrijeme kada trebamo sumirati plodove i učinke djelovanja ovog časopisa odnosno plodove vizija i djelovanja jednog od najvećih ikada živućih muslimanskih mislilaca i djelatnika u BiH. Ovo vrijeme iziskuje ljude poput reisa Čauševića i suradnika koji su njega slijedili. Časopis "Muallim" predstavlja njegov intelektualni vakuf koji nam je ostavio u naslijeđe i prema kome se trebamo odnositi sa puno pažnje i uvažavanja.

Autor: Dr. Sedad DIZDAREVIĆ

---

[1] Naravno, bilo je i onih koji su bili svjesni opasnosti od iseljavanja muslimanskog stanovništva iz BiH te su konstantno upozoravali na istu te pozivali narod da ostane u BiH; takav je bio reisu-l-ulema Mehmed Tevfi k ef. Azapagić i Muhamed Emin Hadžijahić (Vidi: Esad Zgodić, "Bosanska politička misao – austrougarsko doba", DES, Sarajevo, 2003 i Muhsin Rizvić, "Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1878-1918", Mešihat islamske zajednice BiH, Sarajevo, 1990)

[2] Pogledaj: Bilal Hasanović, "Islamske obrazovne ustanove u BiH od 1850. do 1941. godine", Islamski pedagoški fakultet u Zenici, Sarajevo, 2008.

[3] Opširnije pogledati: Mahmud Traljić, "Istaknuti Bošnjaci", Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo 1988. i Enes Karić, "Prilozi za povijest islamskog mišljenja u BiH XX stoljeća", El-kalem, Sarajevo, 2004.

[4] Karčić, Fikret, "Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma", Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990, str. 215-220.

[5] U ovu skupinu spadaju reformatori i društveni aktivisti poput Mehmeda Kapetana Ljubušaka, Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Osmana Đikića i drugih koji su uglavnom završavali rušdije i nisu pripadali nominalnoj vjerskoj ulemi.

[6] U ovu skupinu spadaju svi vjerski učenjaci prije reisa Džemaludina Čauševića od kojih su neki bili lojalni Austro Ugarskoj vlasti, a drugi su nastojali hermetizirati društvenu realnost i spriječiti promjene koje su bile neminovnost. Ova vjerska ulema je bila okupljena oko časopisa kao što su "Salnama", "Vatan", "Rehber" i drugi koji su štampani na turskom jeziku.

[7] Karčić, Fikret, "Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma", ibid, str. 204-210.

[8] Traljić, Mahmud, "Istaknuti Bošnjaci", Rijaset islamske zajednice BiH, Sarajevo 1998, str. 53-54.

[9] Može se reći da list "Muallim" te listovi listovi "Tarik", "Misbah" i "Jeni Misbah" predstavljaju isti idejni koncept sa različitim imenima. Ovi listovi su svaki u svoje vrijeme promovirali Čauševićeve ideale, ciljeve i želje. Tako primjećuje se da je uređivačka politika i tematski šablon gotovo potpuno identičan a da su saradnici, također, u velikom broju identični. Isto primjećujemo i kod svjetovnih modernista u njihovim glasilima "Behar", "Gajret", "Biser", "Novi Behar".. i kod tradicionalista u listovima "Vatan", "Rehber" i drugim.

[10] Profesor Karić ukazuje na susret između mladog Čauševića i Muhammeda Abduhua, koji se desio 1900. godine nakon čega je Čaušević bio fasciniran Abduhuovim idejama i ostao im vjeran do kraja života. Profesor Karić, također, ukazuje na Sejjid Ahmed Hanov uticaj na reisa Čauševića.

[11] Karčić, Fikret, "Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma", Ibid,str. 79.

[12] Karić, Enes, "Prilozi za povijest islamskog mišljenja u BiH XX stoljeća", Kalem, 2004, str. 257.

[13] Traljić, Mahmud, "Istaknuti Bošnjaci", Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998.

Senadin Lavić: Kulturno-obrazovna i prosvjetiteljska djelatnost reisa Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića

Reis, prosvjetitelj, intelektualac

(Arapuša kod Bosanske Krupe, 1870. – Sarajevo, 28. marta 1938.)

Polemika oko vela/feredže, šešira i autoriteta u tumačenju islama

Između dva svjetska rata među Bošnjacima se vodi rasprava oko njihovog zaostajanja u odnosu na druge narode u njihovom okruženju.[1] Jedan njihov dio neracionalno odbacuje sve što dolazi sa Zapada pa i samo obrazovanje, a drugi dio preferira samo ono što dolazi sa Zapada i odbacuje sve dojučerašnje. U ovoj prilično pojednostavljenoj slici i tom paradoksalnom stanju valjalo je naći put izlaza za bošnjački narod. Svijest o putu ukazivala je na proces koji je nemoguće zamisliti bez obrazovanja bošnjačke svijesti o sebi i svome interesu. Od decembra 1927. do septembra 1928. godine vodila se žustra polemika u štampi oko vela ili „otkrivanja lica muslimanske žene“ i završila je bez nekog velikog zaključka kojim bi se usmjerilo buduće djelovanje. „Uzeto u cjelini“ – kako kazuje Xavier Bougarel – „izgledalo je da je inteligencija bila manje podijeljena nego ilmija. U 1928. godini nijedan intelektualac nije zauzeo stav protiv reis-ul-uleme, a uobičajeni sukobi između prosrpskih i prohrvatskih intelektualaca ili između pristalica različitih političkih partija kao da su bili za neko vrijeme zaboravljeni.“[2] Ova polemika iz 1928. godine vodila je direktno u propitivanje vjerskog autoriteta ili pitanje legitimiteta govornika o islamu. Izborna kurija je negirala je štampi bilo kakvo pravo da raspravlja o islamu i vjerskim temama, a potvrdila legitimitet islamske zajednice da ona to pravo čuva za sebe. Rezultat polemike može se iskazati ovako: raspravljati o islamu iza zatvorenih vrata institucije.

Na Kongresu muslimana intelektualaca, koji je održan u Sarajevu 1928. godine, postavljeno je pitanje zara i feredže. Naizgled jednostavno pitanje, nosilo je u sebi, ustvari, vrlo kompleksan odnos prema vlastitom identitetu, diferenciranju spram okruženja i evropskog identiteta. Šta je uopće značilo uklanjanje vela s lica muslimanke, da li je to bilo samo pitanje mode ili nečega dubljeg? Priča o „otkrivanju muslimanke“ mislila je „otkrivanje lica“ muslimanki da bi ona mogla raditi, studirati, obrazovati se, sudjelovati u svakodnevnom životu zajednice. To je preduslov za društveni angažman žena muslimanki.

Pojavio se, nažalost, otpor otkrivanju lica muslimanke. U tome nerzumijevanju pokušao je Osman Nuri Hadžić objasniti da ta tradicija nije islamska i da ta pojava među današnjim muslimanima potiče iz predislamskih izvora. Slijedio ga je Edhem Bulbulović navodeći da je porijeklo vela i pokrivanja ženskog lica regionalna pojava – arapsko-plemenska i da nema nikakve veze s islamom. Onda su protivnici otkrivanja lica navodili kur'anske ajete gdje se govori o pokrivanju dijelova tijela. Nastala je besplodna svađa oko izvora i njihovog tumačenja. U tom času reis Čaušević i njegove pristalice smatraju  „pokrivanje lica“ jednim od brojnih razloga za ekonomsko i kulturno nazadovanje muslimanske zajednice. Reis Čaušević razmišlja o intelektualnom uzdizanju muslimanke i ne vjeruje da će bez vela na očima doživjeti moralno posrnuće kako su mu prigovarali konzervativni čuvari status quo u zajednici. On je smatrao da ograničeno i nedovoljno obrazovanje žena vodi cijelu zajednicu u posrnuće i nazadovanje. Na svu sreću, reis Čaušević se nije previše osvrtao na brojne sitničave prigovore i smiješne razloge konzervativaca koji su imali vrlo ponižavajući stava prema ženama. Iza pitanja vela i pokrivanja lica, zapravo, prepoznajemo pitanje o poziciji žene u zajednici – konzervativci nisu željeli da se promijeni tradicionalno stanje potčinjenosti i neobrazovanosti koje je nametnuto ženi. Ovim pitanjem se pokreće među Bošnjacima važno pitanje ravnopravnosti žene i muškarca. Husein Brkić je na Kongresu muslimana intelektualaca 1928. izjavio da je „nošenje vela običaj, a ne vjerska obaveza“. Mnoge žene su otvoreno podržavale reisa Čauševića. One su insistirale na školovanju i profesionalnom uključivanju žena muslimanki u društvene i poslovne aktivnosti. Šukrija Kurtović je naglašavao da treba forsirati  pohađanje škola kod muslimanki, njihovo kvalitetno obrazovanje. Rezolucija Kongresa muslimana intelektualca nije se nabaška izjasnila o velu, ali je svakako ova polemika poslužila pokretanju pitanja o statusu žene muslimanke. Ahmed Muradbegović prozvao je tadašnju inteligenciju zbog okolišanja, a nakon što je Kongres intelektualca šutke prešao preko pitanja vela, on je kazao da je Kongres „dobio značenje običnog čaršijskog zbora, a nipošto kongresa intelektualaca“. Tako na početku tridesete godine 20. stoljeća među Bošnjacima imamo unutarnji odnos između intelektualaca, uleme i čaršije (gradske trgovačko-zanatlijske grupe i tradicionalne gradske elite muslimanske čaršije), dakle, jedan disonantan odnos različitih interesnih grupa bez jasnog cilja djelovanja. Čaršija je bila uz JMO i nije prihvatala reformističke ideje reisa Čauševića i njegovih pristalica. U tom sklopu, međutim, moralo se nastaviti graditi novu svijest i političku kulturu, spram politikanata koji, kako kaže Š. Kurtović, svoj uticaj „zidaju jedino na zaostalosti muslimana“.[3]

Uz raspravu o velu i feredži pridošla je i rasprava o šeširu. Pitanje nošenja šešira ukazuje na odnos muslimana i nemuslimana, ali se to u raspravi ne kazuje tako eksplicite. Sejfulah Proho smatrao je ko god da nosi šešir on je izašao iz muslimanske zajednice – za njega je šešir bio znak nemuslimana. Reis Čaušević i njegove pristalice upozoravaju da „islam ne propisuje nikakve naročite nošnje“. On podsjeća da je fes početkom 19. stoljeća kada je uveden u nošnju, osuđen kao bidat (vjerska inovacija). On smatra da muslimani mogu nositi šešir! Hakija Hadžić, naprimjer, smatra „magarcem svakoga onog koji misli, ako sam obukao šešir, da sam tim putem postao vlah“.

Svoja tumačenja pojedinih vjerskih pitanja u životu Bošnjaka reis Čaušević je zasnivao na tekstu Kur'ana i smatrao Ga je glavnim izvorom islamske vjere. Nije se želio svesti na mišljenja pojedinih pravnika. Pozivao je svakoga razumnog da čita kur'anski tekst i razmišlja.

Jednom je profesor Tajib Okić upozorio na stav reisa Čauševića oko apokrifnosti hadisa koji se bave proricanjem i predskazivanjem:

„U našoj zemlji jedan od najviših vjerskih dostojanstvenika, poslednji reis-ul-ulema za Bosnu i Hercegovinu i prvi za Kraljevinu Jugoslaviju, Njegova Preuzvišenost g. Hadži Džemaludin Čaušević zabacuje sve apokaliptičke hadise (koji sadrže kakvo pretskazanje i proricanje) ma ti hadisi našli mjesta čak i u autentčnim zbornicima Al-Buharija i Muslima kao potpuno ispravni sa formalne strane. Po njegovom mišljenju svi proročanski hadisi kose se sa Kur'anom, koji veli da sem Boga niko ne zna „gajb“ (skriveno, nepoznato), a tradicija koja se protivi jasnom slovu Kur'ana jeste apokrifna.“[4]

Bošnjaci su u prvoj polovici 20. stoljeća pod udarom i pred nestankom. Rasprava o velu i šeširu, s naše bošnjačke strane, može se razumijeti kao pitanje Bošnjaka o sebi i svom identitetu unutar Kraljevine koja ne računa s njima kao autohtonim i samostalnim narodom. A to traganje za sobom vođeno je idejom da mi nećemo da iščeznemo kao muslimani. Danas je moguće jasno vidjeti da je reis Čaušević bio prosvjetiteljski svjetionik zakašnjele reforme među muslimanima Bosne koji su se pogubili između „nacionalizirajućih projekata“ prvih susjeda.

  

Kontekst 1928. godine (1920-1930)

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća unutar islama dolazi do pojavljivanja reformističkih strujanja koja su znak da se pokušava naći izlaz iz stanja u kojem su se zadesili muslimani širom svijeta. Kongres muslimana intelektualaca iz 1928. godine u Sarajevu, a povodom 25 godina rada kulturnog društva „Gajret“, predstavljao je dio velike rasprave o neophodnosti reformističkih zahvata u strukturu života muslimana u Bosni. Kontekst 1928. godine nije bio povoljan za Bošnjake – pomenimo nekolike osnovne crte: prema popisu stanovništva iz 1921. muslimani u Bosni čine tek 31,1% stanovništva, muhadžerski pokreti za Tursku ostavili su veliki neizbrisivi trag bošnjačkog nazadovanja, dolazi do demografske depopulacije Bošnjaka, koji tad čine samo 4,9% stanovništva Kraljevine SHS, sastavljene 1918, koja je od 1929. nazvana Kraljevina Jugoslavija; ta Kraljevina je de facto Velika Srbija; Bošnjacima je u tom sklopu priznat samo vjerski identitet (oni su samo religijska skupina), ali ne i poseban narodni/etnički identitet; tako su oni samo „otklon“ od srpskog odnosno hrvatskog naroda, pokušavaju ih usput „nacionalizirati“; izjašnjavaju se kao Hrvati, Srbi ili Jugoslaveni. Islamske institucije u BiH imale su od 1909 Štatut za autonomno upravljanje vjerskim poslovima. Od 1913. počinje reis Čaušević svoj mandat, kada je dobio menšuru od šejhu-l-islama iz Istanbula, a car Franjo Josip (Franz Joseph) je potvrdio taj izbor. Na dan 26. marta 1914. Muhamed Džemaludin ef. Čaušević je svečano proglašen reis-ul-ulemom Islamske zajednice u BiH. Bio je reis sve do 1930. godine kada je podnio ostavku.[5] U Sarajevu je 1937. objavljen prijevod Kur'ana na bosanski jezik koji je reis Čaušević radio s hafizom Muhamedom Pandžom. Zahvaljujući reisu Čauševiću muslimani u Bosni su mogli čitati islamske tekstove na bosanskom jeziku pisane arapskim pismom (arebicom) u kojem su se pojavili znakovi prilagođeni za glasove koji se čuju u bosanskom jeziku (p, ž, č,ć). On je ovim pismom štampao svoj Ilmihal. Ali, i ovaj reisov poduhvat izazvao je prigovore brojnih protivnika. Arebicom je štampan i Mevlud hafiza Saliha Gaševića. Do Prvog svjetskog rata arebicom je štampano dvadesetak knjiga od kojih su neke uvedene kao udžbenici u mektebima i medresama. Borio se da se uvodi i latinica i ćirilica u pisanje, da se novine pišu na ovim pismima. U njegovim reformatorskim poduhvatima reis Čušević je imao zbiljsku podršku ljudi kakvi su dr. Safvetbeg Bašagić, Edhem Mulabdić, Muhamed Seid Serdarević, Osman Nuri Hadžić, Musa Ćazim Ćatić, Abdulah Ajni Bušatlić, Sakib ef. Korkut, Šakir ef. Mesihović i mnogi drugi.

Tokom dvadestih godina, u Šahovićima kod Bijelog polja 9.-10. novembar 1924. godine crnogorski zločinci izvršili su genocid nad Bošnjacima – pobijeno je od 600 do 900 nedužnih ljudskih bića. Na taj zločin je reagirao reis Čaušević. U Sarajevu je 1924. pokrenuto drugo bošnjačko kulturno društvo „Narodna uzdanica“. Pisac Hamza Humo objavio je 1927. godine lirski roman Grozdanin kikot, čudesno djelo kojim se okončava pjesnička faza njegova stvaralačko izražaja. Humo je od 1927. do 1930. bio urednik lista Gajret. U Sarajevu je 1925. organizirana pod patronatom HKD „Napredak“ proslava „tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva“, ali manifestacija nije pobuđivala veći interes bivše jugoslavenske te savremene hrvatske historiografije i publicistike. Od 1919. godine Bošnjacima se oduzima zemlja i vakufi širom Bosne,  u istočnoj Hercegovini ih ubijaju crnogorski komiti i srpski četnici bez ikakve odgovornosti. Agrarna reforma iz 1919. upropastila je tradicionalno bošnjačko plemstvo, zemljoposjednički sloj društva u BiH, te bila obilježena otvorenim antibošnjačkim nasiljem. Ulema strahuje od asimilacije muslimana koji su već počeli da se „nacionaliziraju“ u srpskom i hrvatskom smjeru.

Od 1924. godine nema više hilafeta ni šejh-ul-islama u Turskoj. Mustafa Kemal paša udara temelje modernoj Republici Turskoj. Poslije šestojanuarske diktature 1929. dolazi do promjene položaja Islamske zajednice, ona gubi poziciju koja joj je bila osigurana Štatutom iz 1909. godine. Prema novom zakonu koji je usvojen 31. januara 1930. godine, reis i druge islamske institucije trebaju preseliti u Beograd. Na to je reis Čaušević reagirao ostavkom jer nije pristao da islamska zajednica izgubi autonomiju i potpadne pod potpuno kontrolu Beograda. Posmatrajući narod od 1903. do 1930. godine, reis Čaušević je vidio da su Bošnjaci, taj autohtoni evropski narod koji u tom periodu nema svoje države, svoje vlasti i slobode, potpuno zaostali i zapušteni, izgubljeni i dezorijentirani, bez jasnih vizija budućnosti i odlučnih ljudi da ih ostvaruju. On je u svakoj prilici ohrabrivao napredne Bošnjake da se javno angažiraju, da osnivaju političke partije i kulturna udruženja, da pomažu na prosvjeti naroda i posebno djece. U ovom periodu Bošnjaci još nemaju nikakvih obrisa jasne političke filozofije vlastitog djelovanja, oni još ne razlikuju narod i naciju, ethnos i demos, državu i društvo, epohu nacionalizma i kapitalizma, zanemaruju svoje staro ime prepušteni konzervativnim predstavama o životu.

Od 1882. godine muslimani u Bosni imaju Islamsku zajednicu koja se brine za njihov vjerski život, a na njezinom čelu je reis-ul-ulema. Po zakonima Monarhije vjerske institucije su autonomne u odnosu na državu. Mehmed Džemaludin ef. Čaušević je 1913. započeo reisovanje poslije ostavke reisa Šarca, a od 26. marta 1914. naimenovan za reis-ul-ulemu Islamske zajednice u BiH od strane cara Franza Josepha. Već se navršilo stotinu godina od tog događaja. Najvjerovatnije od 1887. počinje studirati u Istanbulu, a kasnije i u Kairu na Al-Azharu gdje je slušao predavanja Muhameda Abduhua. U Bosni između 1903. i 1905. predaje arapski jezik u gimnaziji, postaje član Ulema-medžlisa zadužen za pitanje obrazovanja i aktivno učestvuje u formiranju Gajret. Od 1906. do 1907. glavni je urednik lista Behar. Putuje po Bosni i snima stanje među Bošnjacima i njihovim vjerskim obrazovnim institucijama. On je glavni zagovarač reformističkih ideja u okrilju islamskih vjerskih institucija, a time je navukao na sebe neprijateljstvo, zavist i mržnju tzv. konzervativaca unutar islamske zajednice i bosanskog društva tog vremena.

U svome reformističkom naumu, reis Čaušević je smatrao da se vakufski imetak može mnogo bolje iskoristiti. Pitanje reforme vakufa ostaje preokupacija i naprednih i konzervativnih snaga među Bošnjacima. Treba napomenuti da su predstavnici JMO bili zastupljeni u administraciji vakufa i željeli su očuvati kontrolu nad njim, dok je reis Čaušević želio reformirati i centralizirati upravljanje vakufima.

Evropska strujanja 1920-1930. Dok mi u Bosni raspravljamo o feredži, šeširu i legitimitetu tumača islama, u Evropi se odvijaju kulturni procesi na višoj razini. Tako je, naprimjer, u Frankfurtu am Main 1923. osnovan Institut für Sozialforschung koji je postao centar kritičke teorije društva – postoji i danas na Univerzitetu Johann Wolfgang Goethe. Dakle, radi se o uspostavljanju znanstveno-istraživačke institucije koja je postala svjetski poznata i priznata kroz radove Horkheimera, Adorna, Fromma i mnogih drugih.

Prvi dio romana Der Mann ohne Eigenschaften, glavno djela Roberta Musila i jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća, objavljen je 1930. godine. Musila pominjemo i zbog toga što je u romanu iskovao riječ Kakanien (dolazi od „k. k.“ ili „k. und k.“ oznake za „kaiserlich-königlich“, „carske-kraljevske“) koja ironično označava Austro-Ugarsku monarhiju.

Thomas Mann je 1924. godine objavio roman Der Zauberberg, djelo koje se ubraja u Bildungsroman i opisuje nam boravak u jednom zatvorenom svijetu sanatorijuma u visokim brdima – radnja se odvija u Dawosu gdje se danas održavaju čuveni Dawos-forumi.

Hermann Broch je romanesknu trilogiju Die Schlafwandler, objavio 1930. i u njoj predstavio propadanje njemačkog buržujskog društva.

Jedna od najzanimljivijih filozofijskih knjiga u 20. stoljeću Wittgensteinov Tractatus Logico-Philosophicus, u kojem se raspravlja o identificiranju odnosa između jezika i zbilje i pokušava ponuditi određenje granica znanosti, svoje prvo izdanje na njemačkom jeziku imala je 1921. godine, a na engleskom 1922. Knjiga je ostvarila veliki uticaj na djelovanje Wiener Kreis-a i ljudi kakvi su Rudolf Karnap, Bertrand Russell, Friedrich Weismann i mnogih drugih.

Heideggerova knjiga Sein und Zeit, glavno djelo njegove rane filozofije i jedno od glavnih filozofijskih djela 20. stoljeća, objavljena je 1927. godine. U njoj je Heidegger napravio ontološku diferenciju između bića i bivstovanja (Seiende i Sein), čovjeka promišljao kao Dasein, a posebno je napadnuta evropska novovjekovna metafizika subjektivnosti. Mnogi među nama slijedili su Heideggerove misli kroz Holzwege i Feldwege, te na taj način sudjelovali u gigantomahijskoj drami Evrope.

Komična opera Mavra, Igora Fedoroviča Strawinskog prvi put je izvedena u operi u Parizu 3. juna 1922. godine, a njemačka praizvedba 7. novebra 1925 godine u Kilu. Strawinsky je, također, napisao i operu u dva čina Oedipus Rex 1927. godine vraćajući se na Sofokleovu tagediju Oidipus tyrannos. Adorno je u svojoj knjizi Philosophie der neuen Musik (1949) posebnu pažnju posvetio A. Schönbergu i I. Strawinskom.

.Kongres muslimana intelektualaca 1928, „Gajret“ i bošnjački intelektualci

Na početku 20. stoljeća, tačnije 20. februara 1903. u Sarajevu, Bošnjaci su pokrenuli svoje kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“. To se nije sviđalo austrougarskoj vlasti koja je potajno radila na opstrukciji osnivanja takvog društva. U decembru 1927. „Gajret“ je organizirao konferenciju na kojoj bi se pripremio Kongres za septembar 1928. godine. Tada je reis Čaušević ustvrdio da kulturno društvo „Gajret“ sa svojim potencijalima jeste u stanju da se bavi vjerskim pitanjima. Pozvao je intelektualce da dođu u džamije. Imao je zamisao da premosti jaz između intelektualaca obrazovanih u državnim gimnazijama i na univerzitetima u Beču, Zagrebu ili Beogradu i uleme, vjerski obrazovane inteligencije u medresama i drugim islamskim obrazovnim ustanovama. Ovim je samo potaknut još veći sukob oko legitimiteta tumačenja vjere, kojim se konfrontira inteligencija i ilmija. Intelektualci su u polemici iz 1928. išli tako daleko da su ulemi odricali pravo da se bavi društvenim pitanjima. Ulema je u vrijeme austrougarske okupacije Bosne zabranjivala bošnjačkoj djeci da se školuju prema švapskim programima jer bi se navodno mogla „povlašiti“. Time su doveli do jednog konfuznog stanja neobrazovanosti i zaostalosti kod bošnjačke omladine. Spram toga intelektualci podsjećaju na „pravi islam“ i ukazuju na pogrešno tumačenje „pseudo-uleme“ kako bi joj osporili monopol na tumačenje islama. Povodom obilježavanja dvadesetpetogodišnjice „Gajreta“ u Sarajevu je 6. i 7. septembra 1928. godine održan Kongres muslimana intelektualaca. Kongresom je predsjedavao reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević. Svečanost je trajala od 5. septembra do 7. septembra sa bogatima kulturnim programom i uz brojne zvanice sa svih strana tadašnje države.

Na svečanosti u Narodnom pozorištu, u uvodnom govoru 5. septembra 1928. godine, dan prije otpočinjanja Kongresa, predsjednik Glavnog odbora „Gajreta“ ing. Hajdar Čekro kazuje:

 „Početak Gajretova rada pada u najkritičnije doba po muslimane u BiH, kada je tuđin nastojao da ih, izbačene iz njihove istorijske uloge i još od tog udarca neosvještene, poljulja u njihovu stavu i pridobije za se i za svoje zavojevačke ciljeve. Austrija, materijalno izlazeći u susret odgajanju muslimanske inteligencije, tražila je od nje i obavezu za protuusluge, koje nisu odgovarale našim narodnim interesima... Austrijske vlasti preko mnogih reakcionara, nastojale su da ometu ovaj pothvat muslimanskih inteligenata, koji ipak pod vodstvom dr. Safvetbega Bašagića (veliki aplauz dr. Bašagiću) uspjevaju da na 20. februar 1903. osnuju „Gajret“, kao jedino društvo za propagiranje kulturno-prosvjetnih ciljeva među muslimanima u BiH...“[6]

Za prvog predsjednika „Gajreta“, dakle, izabran je dr. Safvetbeg Bašagić, pokretač  bošnjačkog kulturnog uzdizanja u 20. stoljeću i jedan od najobrazovanijih bošnjačkih intelektualca u našoj povijesti. Već od 1909. godine Osman Đikić daje „Gajretu“ „nacionalnu dimenziju“, odnosno usmjerava ga ka srpstvu. Kasnije će „Gajret“ u Beogradu u dodatku nositi Đikićevo ime. Prijestolonasljednik Petar, sin srpskog kralja postao je protektor Gajreta i pomagao njegov rad. „Gajret“ je, nažalost, potpao pod srpsku kontrolu i uticaj sve do Drugog svjetskog rata kada je ugašen. Iz našeg današnjeg vidika posmatrajući, „Gajret“ je trebao poslužiti za drugu fazu posrbljavanja Bosne i njezinih muslimana nakon što je od 1863. u Bosni otpočeo proces novog imenovanja bošnjačkih pravoslavaca i Vlaha imenom Srbi. Osman Đikić je ciljano usmjerio „Gajret“ u srpskom smjeru i tako kroz kulturni rad počeo “nacionaliziranje“ Bošnjaka kao Srba. Od 1924. pokrenuta je „Narodna uzdanica“ da bi taj proces bio zaustavljen, ali ovo je društvo, nažalost, završilo kao hrvatski projekt.

Na početku 20. stoljeća Bošnjaci su imali negativan stav prema obrazovanju i školovanju pod vlašću Austrougarske monarhije. Smatrali su da će izgubiti identitet ako se školuju u savremenim  školama. U jednom izvještaju Gajreta iz 1906. godine stoji zabilježeno:

   „Kad pred četvrt stoljeća Austro-Ugarska Monarhija u svoje ruke preuze upravu naše domovine, stupismo u bliži i neposredniji doticaj i saobraćaj sa narodima duševno i materijalno naprednijim, usljed čega se i životne prilike našeg islamskog elementa iz temelja promijeniše. Nepripravni za taj veliki preokret, ne znadosmo se snaći u novim prilikama. Ne poznajući pravo ni društvenog života, ni državnog uređenja zapadnih naroda povukoše se tada naši imućniji i inteligentniji ljudi u svoje privatne poslove, da u miru doma svoga pričekaju kraj života, prepuštajući sudbini sve poslove i pitanja, koja se tiču budućnosti islamskog elementa i podmlatka. I, ograđujući se tako spram Zapada, ne sudjelujući u duševnoj i ekonomskoj utakmici drugih elemenata, nazadovasmo veoma, tako, da se naši domovi i imanja malo po malo počeše rasipati i izmicati.

Taj pojav kao naravna pošljedica gore spomenutih uzroka posve je razumljiv svakom ko poznaje prirodne zakone o radu i mirovanju, o razvijanju i potiskivanju odnosno propadanju živih bića u životnim zajednicama. Isto tako je prirodna i shvatljiva činjenica da su napredne misli počeli prihvaćati ponajprije maje imućni i siromašni slojevi islamskog naroda, jer boreći se za svagdašnje životne potrebe svoje bijahu ovi slojevi od prije naučili cijeniti blagodati iskustva kao i praktična znanja i umijenja. Nove prilike otvoriše im oči da još pomnije posmatraju strane ljude te da proučavaju njihove prednosti i svoje nedostatke, dok napokon spoznadoše i uvjeriše se da je moderna nauka vrelo iz koga Evropljani crpe svoju premoć...“[7]                           

  Vrlo pažljivo i s jasnom namjerom reis Čušević se nalazio između ilmije i inteligencije. O njemu je Šukrija Kurtović, koji se 1940-ih otrijeznio od srpstva, rekao da je to mula od Meke i Medine i mula od Stambola, imalac titule koju mu nije dao Kemal paša nego halifa. U rezoluciji intelektualaca Sarajeva predstavljen je kao „jedini muslimanski vjerski poglavar na Balkanu sa menšurom (akreditacijom šejh-ul-islama iz Istanbula)“.[8] Reis Čaušević je na kongresu posebno izlagao stanje u obrazovanju muslimana. On podsjeća na  negdašnji sjaj muslimanskog uma:

„Razna djela za razne znanosti pišu se i prepisuju i novi znanstveni izumi lete od istoka na zapad, od Bagdada prema Kurtubi. Pravnici, filozofi, geografi, kemičari, liječnici, astronomi, prirodoslovci i predstavnici drugih znanosti pišu svoja različita djela i tako šire svjetlo među muslimanskim svijetom. Sve znanosti toga doba dolaze u nastavni plan učenih zavoda. Učenjaci su se množili među muslimanima i bilo je za svaku znanost po nekoliko učenjaka specijalista, kao što danas ima u Evropi i u drugim kulturnim zemljama. Ali, nažalost, to nije dugo potrajalo i već u petom stoljeću po Hidžri vidimo gdje se progoni slavni učenjak i filozof Ibn Rushd i spaljuju se njegova djela u Kordobi. Preokreće se nastavni plan kod muslimana tako da se iz naukovnih zavoda izbacuje nauka o prirodi, šira povijest, filozofija i strani jezici. Sa ovim nastavnim planom daje se velika važnost šerijatskom pravu i u tom pogledu prave se razna cijepidlačenja i raspravlja se o pitanjima koja nikako ne dolaze u život...

Ibni Rušdova djela prelaze u Evropu i služe kao podloga za razvitak Evrope. Muslimani počinju da spavaju jedan dugi san, iz kojeg sna se nijesu mogli probuditi sve dotle dok nije Evropa, naoružana znanjem i raznim izumima, došla na vrata njihov kuće i dokazala Božansku Istinu da: znan i neznan ne može biti jednak, da znaniji uvijek potlačuje neznanijeg.“ (270-271)

Osmanska uprava u Bosni ostavila je iza sebe medrese i mektebe. Uzdržavane su od strane vakufa. U tim školama nije bilo previše reda. Učilo se po nekoliko godina bez nekog ozbiljnog nastavnog plana. Učilo se uglavnom napamet. Knjige su bile na turskom. Državnog nadzora nad ovim školama nije bilo. Tridesetih godina 19. stoljeća Osmanlije su počeli otvarati ruždije – osnovne škole – s redom i rasporedom i novim nastavnim programom. Ali, napominje reis Čaušević: „Kako naš svijet nije bio naučen na kakav red i raspored, poče mrziti te škole i usljed toga se vrlo mali broj svijeta okoristi tim zavodima.“[9] Onda je došla austrougarska vlast u Bosnu, a u Švabine škole je išao vrlo mali broj đaka. Obrazovanje Bošnjaka bilo je u lošem stanju i na mizernom nivou. Vjerska prosvjeta kod muslimana u BiH bila je vrlo slaba. A razlozi su brojni: većina bošnjačkih sela širom BiH je bez osnovnih škola, školska politika, podsjeća reis Čaušević, odbija muslimane od osnovnih škola jer su udžbenici sastavljeni u duhu pravoslavne vjere i sadrže historijski netačne podatke koji vrijeđaju bošnjački narod. Pritom, bošnjačka djeca se prisiljavaju da obilježavaju pravoslavne praznike. Najzad, upozorava reis Čaušević, većina vjerskih službenika kod muslimana, nije na potrebnoj razini obrazovanosti da bi mogla prosvjećivati muslimane u džematu. Zato bi trebalo ibtidaije izjednačiti s osnovnim školama. Udžbenici u školama ne bi smjeli ničim vrijeđati bošnjačku djecu i našu djecu ne bi iko smio prisiljavati da prisustvuje vidovdanskim i svetosavskim svečanostima. Niko nema pravo pozivati muslimane da pređu na „pradedovsku veru“, jer je Islam sveopća Božija vjera.[10]

Na kraju, treba još jednom potrctati da je reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević predstavljao prosvjetiteljski svjetionik u teškom vremenu borbe za opstanak i identitet muslimana u Bosni i Hercegovini. Bio je centralni agens reforme medresa i islamskog školstva uopće u domovini Bosni. Iskazao je svijest o egzistencijalnoj neizvjesnosti svoga naroda u Evropi usljed neobrazovanosti i nemoći da se brzo modernizira. Vidio je hiljade Bošnjaka muhadžera u Turskoj. Vidio je bogate i obrazovane Bošnjake koji su napustili svoju domovinu i ostavile svoj neobrazovani, siromašni i nemoćni narod Švabi na upravu. Mi danas osjećamo stravične posljedice iseljavanja bošnjačkog naroda na Istok i Zapad. Zato je osuđivao hidžret i muhadžerske pokrete Bošnjaka.

Nama i dalje ostaje pitanje o tome kako nadvladati konzervativni duh koji je skamenio bošnjački narod i pomračio njegove vidike. Čaušević je uvidio da su Bošnjaci napravili katastrofalnu grešku zato što su iseljavali i što nisu svoju djecu slali u „švapske škole“, te što u isto vrijeme nisu uspjeli osnovati vlastite narodne škole koje su im iz Beograda počeli osnivati po Bosni od 1863. godine, ali kao „srpske škole“. Njegova je prosvjetiteljska vodilja jasna: u obrazovanju je budućnost Bošnjaka.

Rahmet mu duši.

[Govor prof. dr. Senadina Lavića na skupu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci 20. novembra 2014. u Sarajevu, održanom povodom stogodišnjice ustoličenja za reisa Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića. Organizatori skupa BZK „Preporod“ i Institut za islamsko naslijeđe Bošnjaka.]

---

[1] Ibrahim Kemura, Gajret u društvenom životu Muslimana (1903-1941), Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, str. 173. („Osnovni zadatak Kongresa, prema koncepciji njegovih organizatora, sastojao se u tome da se razmotre i ustanove uzroci zaostalosti Muslimana i nađu rješenja za njihovo otklanjanje.“)  

[2] Xavier Bougarel, „Reis i veo: jedna vjerska polemika u Bosni i Hercegovini između dva rata“, Historijska traganja, br. 6, Sarajevo, 2010, str. 94.

[3] Opširna polemika između H. M. Merhemića i reisa Džemaludina Čauševića o pitanju treba li žena muslimanka pokrivati svoje lice, objavljena je u listu  «Novi behar» br. 19, 1928. godine.

[4] Tajib Okić,“ Islamska tradicija“, Gajretov Kalendar, 1937, str. 42.

[5] Enes Karić, Mujo Demirović (prire.), Reis Džemaludin Čaušević. Prosvjetitelj i reformator, Knjiga 1, Ljiljan, 2002, str. 19.

[6] „Tok proslave Gajretove Dvadesetpetogodišnjice“, List Gajret, 1928, br. 17, str. 259-260.

[7] GAJRETOVO izvješće, Kalendar Gajreta za 1906. godinu

[8] „Reforme među muslimanima“, Večernja pošta, 2. januara 1928.

[9] Enes Karić, Mujo Demirović (prire.), Reis Džemaludin Čaušević. Prosvjetitelj i reformator, Knjiga 2, Sarajevo, 2002, str. 271.

[10] Enes Karić, Mujo Demirović (prire.), ibid. str. 274-275.