Čaušević je dobro znao da Bošnjaci u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Da bi pisao na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, Čaušević je naložio Agof efendiji Zeronianu da izlije posebna slova i znakove za one glasove kojih ima u bosanskom, ali nema u arapskom jeziku, kao što je P, zatim Ž, Č, Ć, itd. I, doista, izlijevanjem posebnih znakova to se uspjelo postići. Tako je bošnjački muslimanski svijet čitao islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arabicom. Mahmud Traljić ukazuje da je u Bosni bilo dosta protivnika ovog Čauševićevog poduhvata. Ovo njegovo pismo nazivano je ne arebicom, nego «matufovicom» (od arapske riječi matuh, što znači osoba koja je počela zaboravljati). Poruka njegovih protivnika je bila nedvosmislena: Čaušević ovim pismom islam tumači samo onim koji su «senilni»!
Ali, Čaušević je išao naprijed i nije se dao zaustaviti. U svome reformatorskom radu pokrenuo je i kalendar koji se zvao Mekteb (on je u ovom kalendaru upravo tom svojom arebicom štampao svoj Ilmihal ili udžbenik o osnovama islamske vjere, dok je od Ahmed efendije Mahinića štampao Sufaru ili Početnicu arapskog pisma). Čaušević je štampao još neka djela na svojoj arebici. Na primjer, štampao je Vasijjetnamu od Birgilija (u bošnjačkom narodu djelo je poznato pod naslovom Bergivija). Na arebici Čaušević je štampao i poznati spjev posvećen Muhammedu alejhiselam od hafiza Saliha Gaševića pod naslovom Mevlud.
- dr. Enes Karić, "Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator"
EmoticonEmoticon