Godine 1914. mostarski modernistički i panislamistički list «Biser» (u čijem je zaglavlju stajalo da je to list za širenje islamske prosvjete) hvali Džemaludina Čauševića kao hrabra i odlučna čovjeka.
«Biser» ističe da je Džemaludin Čaušević kod nas, odmah na početku dvadesetog stoljeća, pokazao da znade govoriti na svojim vazovima i o «Ovom svijetu». Ta natuknica lista «Biser», zapravo, znači da je u Bosni toga vremena pretežno bilo samo onih hodža i pripadnika one uleme koji se nisu usuđivali govoriti o «Ovom svijetu», nego su bili kompetentni govoriti samo o vrijednostima «Onog svijeta». A, prema «Biseru», takvo stanje duha vodilo je Bošnjake u letargiju, siromaštvo, iseljavanje u Tursku, itd. Stoga list «Biser» hvali Čauševića i sa neskrivenim oduševljenjem govori o njemu.
Evo kako «Biser» (od 1- 15. marta 1914.) govori o Čauševićevim javnim nastupima u Begovoj džamiji u Sarajevu: «Svojim vazom u Begovoj džamiji kroz dva ramazana naš je novi reis ef. pokazao da je ne samo dobar alim sa dubokom vjerskom naobrazbom, nego i čovjek duboka pogleda na svijet, savremen i napredan. Dok su drugi vaizi običavali na ćursovima govoriti samo o ahiretu (Onom svijetu), dotle je naš novi reis ef. imajući na vidu hadisi šerif: «Nije među vama najbolji onaj koji napusti ovaj svijet porad onoga, nego je najbolji onaj koji uzme i od ovoga i od onoga (svijeta)», bodrio svijet i na rad za ovozemni život, ističući njegovu neophodnu potrebu. Na ljenčarenje je udarao kao na zlo, koje je izvor mnogim nevaljaštvima. Uviđajući prijeku potrebu obrazovanja, a videći koliko naš svijet zazire od škola, svakom prilikom je, a osobito prigodom vaza, poticao narod na to da školuje svoju mladež».
List «Biser», prenoseći stavove iz lista «Muallim», ističe i sljedeće: «Kad je hadži Džemaludin ef. po svršenim naukama došao u Bosnu, brzo je svojim pronicavim okom uvidio u čemu se nalazi njegov millet (narod) što se tiče vjerskog znanja i odgoja. Videći da mu je millet u tome na najnižem stepenu, odlučio se je potražiti načina kojim bi mu se (njegovom narodu) pomoglo i (odlučio je) poraditi na njegovom prosvjećenju.»
«Biser» tvrdi da je Džemaludin Čaušević «došao na misao da se pismenost među islamskim narodom može brzo raširiti jedino pomoću arapskog pisma, koje bi se malo dotjeralo za naš jezik, a poznavanje vjere samo onda (se može raširiti) ako se vjerske knjige budu pisale na našem jeziku i iz njih se učilo u mektebima i inače. Da postigne prvu svrhu, (Čaušević) je uspio kod islamske dioničke štamparije da nabavi arapski hurufat sa posebnim znacima, koji manjkaju u arapskom jeziku, a u našem se čuju.»
Prema Mahmudu Traljiću («Istaknuti Bošnjaci», Sarajevo, 1998., str. 53.) ova slova je, na zahtjev Čauševića i Islamske dioničke štamparije, izlio izvjesni Agof efendija Zeronian, štampar iz Plovdiva.Traljić kaže da je izlijevanjem ovih slova «otklonjena još jedna zapreka na putu prilagođavanja arapskog pisma našem jeziku».
dr. Enes Karić, "Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator"
EmoticonEmoticon