Dževada Šuško Predavanje „RU M.Dž.Čaušević bošnj. Identitet“ 17.9.2016, „Dani hadžija“, Bosanska Krupa-Arapuša

Dževada Šuško

Predavanje „RU M.Dž.Čaušević bošnj. Identitet“

17.9.2016, „Dani hadžija“, Bosanska Krupa-Arapuša

Uvaženi muftija Makić, cijenjeni imami, poštovani profesori, članovi porodice Čaušević, predstavnici udruženja „M.Dž.Č.“ iz Bosanske Krupe, cijenjeni gospodine Hadžić, gospodine Tatarević, uvažene dame i gospodo, drage sestre i braćo!

Sve Vas srdačno selamim i pozdravljam.

Zahvaljujem na trudu i ovako lijepom odzivu, u čemu vidim da ste poptuno shvatili važnost današnjeg okupljanja. Vidim da niste žalili truda, ni troška, na čemu Vam najsrdačnije zahvaljujem i molim Svevišnjeg Allaha da nas sviju obilno nagradi. Tvrdim da bi R.M.Dž. Čaušević bio ponosan na sve Vas koji ste se odazvali!

Izuzetna mi je čast da ispred IITB kao naučnoistraživačke ustanove IZ u BiH gostujem u Bos. Krupi u Arapuši u rodnom mjestu hrabrih Krajišnika a među njima prvak Reis M. Dž. Čaušević.

U IITB smo 2014. obilježili 100 godina od ustoličenja R. Čauševića radi sjećanje na naše prvake, razvijanja kulture pamćenja i boljeg razumijevanja povijesti Bošnjaka i BiH. Taj skup je znatno obogatilo prisustvo predstavnika Bosanske Krupe, Arapuše, Udruženja M.Dž.Č., bihaćkog muftijstva, IPF i Cazinske medrese. Hvala Vam!

M.Dž. ef. Čaušević (1870-1938) je svjedok smjene dvaju civilizacija Osmanskog devleta i Austro-ugarske monarhije i nastanak Kraljevine YU. Željan znanja i nauke, nakon Ribića Medrese odlazi kao 17.godišnjak u daleki i prostrani, ali ništa manje i burni i nemirni muslimanski svijet. Nakon gotovo dva desetljeća studiranja u Istanbulu, Kairu, Jerusalemu, Jemenu, Damasku i Ankari vratio se u rodnu domovinu Bosnu i sa puno truda radi kao reformatorski propovjednik i vaiz, kao profesor na elitnim sarajevskim gimnazijama, te je član Ulema-medžlisa, reisu-l-ulema (1913-1930), i prevodioc Kur'ana časnog. Čaušević je bio pokretač i osnivač udruženja (El Hidaje), utemeljitelj časopisa i njihov urednik (Novi Behar). Pisao je na arebici, bosanski jezik pisan arapskim slovima, pa je pokrenuo časopis Tarik koji je izlazio na arebici (1908-1910). Imamo oko 60 njegovih objavljenih radova u našoj periodici, a oko 11 knjiga. Među njegovim prijateljima su bili drugi prvaci Bosne, kao na primjer Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Muhamed Seid Serdarević, hfz. Muhamed Pandžo i Musa Ćazim Ćatić. Naime, bio je na čelu IZ, naučnik, reformator, poliglota, prosvjetitelj, borac za ljudska prava muslimana, vođa Bošnjaka u izuzetno teškim vremenima Prvog svjetskog rata i Kraljevine SHS, i time ključna ličnost 20. stoljeća. Izvori govore da je bio komunikativan i susretljiv, i istovremeno hrabar, uporan i energičan čovjek. Za svoje stavove borio se argumentima, jasnom riječju i životnim primjerom.

Žestoko se borio protvi šikaniranja Bošnjaka poslije Prvog svjetskog rata od strane Srba. U nekoliko navrata piše pisma, žali se i ukazuje na šikaniranje Bošnjaka. Iz pisma iz 1918. kaže:

„U najljepšoj namjeri i sa vrućom željom u sretnu budućnost naše (jugosl.) Države, slobodan sam u prilogu podastrijeti neke od mnogih pritužaba koje mi neprestano stižu iz pojedinih krajeva BiH, a potječu samo od muslimana. U tim pritužbama iznose se bezakonja koja možda nepozvani zločinci, koji za podlogu traženja oružja prodiru u muslimanske kuće i pljaćkaju. Da bi se tomu na put stalo, nužno bi bilo da se objavi cijelom narodu, da ne smije niko prebirati tuđe stanove bez muhtara ili hodže, odnosno knezova i bez pismenog naloga od nadležne vlasti. Osim toga nemili glasovi dolaze iz Sandžaka i Crne Gore, gdje su na nekim muslimanima izvedene strašne ucjene i pljačkanja, naročito u Plavlju, Prijepolju i Podgorici.“

Ovaj citat govori o političko-državnim kretanjima ne samo u Bosni nego i na Balkanu s kojima su se Bošnjaci i muslimani suočavali u prvoj polovini 20. stoljeća. Uz to identitet Bošnjaka kao i bosanski jezik u novonastaloj Jugoslaviji odnosno Kraljevini SHS nije bio priznat. Bošnjaci su bili rastrgnuti između srpskog, hrvatskog ili jugoslovenskog identiteta odnosno novonastalog srpskohrvatskog jezika. Zatiranje nacionalnih, ali i ekonomskih prava kroz agrarnu reformu, pa i oduzimanje vakufske imovine stavila je Kraljevina Bošnjake u neravnopravan položaj i dovela ih na rub egzistencije. Brojna dokumentacija pokazuje neravnopravan položaj Bošnjaka. U naporu srpskih elita u nacionalizovanju bosanskih muslimana u duhu srpske nacionalne ideje, Čaušević je smatran glavnom preprekom za pridobijanje Bošnjaka da postanu Srbi i traženo je da ode u penzije kako bi taj proces nesmetano nastavljen. Bošnjaci su svedeni su na vjersku manjinu u neprijateljskom okruženju. S toga je nastala poslovica: „Ode Turska ode majka, ode Švabo ode babo, dođe bre i uze sve.“

U takvom dramatičnom vremenu, u neizvjesnosti i borbe za opstankom živio je M.Č.

Valjalo je u ovoj situaciji izvesti Bošnjake iz siromaštva, ekonomski ih podići i sačuvati njihov vjerski, nacionalni i jezički identitet. M.Dž.Čaušević se prihvatio te odgovornosti. Njegova formula uspjeha je bila: kvalitetno obrazovanje, prepoznati duh vremena i koristiti zdrav ljudski razum. Jer svijet se kreće naprijed, pa ako se Bošnjaci ne budu ravnali prema duhu vremena, bit će pregaženi. Jer snagu vida Bog je postavio tako da gledamo naprijed, a ne da idemo natrag. Napominjao je Bošnjake da bi oni moralno i materijalno trebali biti najbogatiji narod.

Snažno insistirao na vjerski identitet i prava muslimana i neprovedivost islamskih ustanova. Jedna ga je konstanta pratila: reformistička misao. Nikada nije odustajao od reformizma. R.Č. pronalazio je u izvorima islama (Kur'an i Hadis) odgovore na pitanje njegove današnjice, iznova tumačio te izvore, a kao uzor je uzeo prilike iz prve generacije muslimana. Razlučio je šta je običaj, a šta je vjerski propis. Smatrao je rasprave o dužini brade, o nošenju šešira i feredže nebitnim spram istinskim problemima muslimana (obrazovanje, ekonomsko stanje, budućnost muslimana u BiH). S toga je on apelirao:

„Ako vjerska IZ želi trajan opstanak islama u ovim krajevima, treba da se pobrine za odgoj budućih muslimana. Hazreti Alija rekao je : „Odgajate svoju djecu za vrijeme u kojem će oni živjeti, a ne za vrijeme u kojem vi živite.“ Treba muslimanskom podmladku dati takav odgoj koji će ga osposobiti za borbu u životu. ... Dužni smo i dužni ste vi svi da predajemo u amanet svome potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenuje i uzdiže, đto izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.“

Zanimljivo je svjedočanstvo sprskog političara Šćepan Grčić:

„Nije bio nacionalno svjestan ni kao Srbin ni kao Hrvat. Bio je Bošnjak. Značenje te riječi prelazilo je kod njega granicu provincijalizma. Sav svoj život i sav svoj rad posvetio je jedino muslimanskom dijelu našega naroda, i to ne samo po svome položaju kao vjerski starješina, nego i po svojim osjećajima i po svome uvjerenju. On je u svakom svom radu imao pred očima jedino interes muslimana i nije se obazirao na to da li će se takav rad svidjeti osim kod muslimana. A u tom svom radu vodio se samo svojim uvjerenjima.“

M.Dž.Č. prepoznao je također da za kulturni i ekonomski napredak zemlje potreban je doprinos žene. On se borio da žena muslimanka, pogotovo muslimanske djevojčice vrate svoje pravo na obrazovanje, da steknu osnovno svjetovno obrazovanje, da budu angažirane u obrazovnim ustanovama. Vladala je u BiH a i u ostalim muslimanskim društvima iskrivljena slika islama o položaju žene u društvu. Dok su u vrijeme Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. u prvoj zajednici muslimana, žene bile angažirane na polju učenja, obrazovanja (učile i podučavale Kur'an, slušale i prenosile hadis, podučavale šerijatsko pravo), učestvovale u javnom, poslovnom i političkom životu po primjeru h. Hatidže, Aiše, Ummu Seleme, Fatime i mnoge druge. Tada, u vrijeme R. Čauševića tzv. Tradicionalisti smatrali su da žena ne smije izaći iz kuće, da njeno obrazovanje bude isključivo vjersko i da ne smije otkrivati svoje lice i šake. On kao reformista je vodio debate sa tradicionalistima i zalagao se za obrazovanje žena, učešće muslimanke u javnom životu i na tržištu rada. U njegovom zalaganju za obrazovanje ženskog podmladka vrijedno je pročitati odlomak njegovog teksta iz časopisa Novi Behar 1928.:

„Ženi treba dati prilike, da nauči uz vjerske znanosti i svjetske, pa da zna čitati lijepe knjige, koje će je osposobiti, da u pravom smislu bude kućni temelj ... Treba dakle ženu oplemeniti pa da i ona mogne biti sudionik u sticanju kućne sreće kao i sticanju sreće cijelog ummeta. ... Žena koja ne sudjeluje u sticanju sreće za svoju zajednicu i žena, koja samo služi kao neki predmet prostirke, daleko je od toga da bude ljubljena istinskom ljubavi od strane pametna i učena čovjeka. Takovoj je ženi upravo nemoguće u pravom smislu odgajati djecu, uređivati kuću i biti sudionik u sticanju sreće za svoju domovinu, za svoju vjersku zajednicu.”

Upravo se u ovom citatu otkrivaju dimenzije u kojima R.Č. vidi ženu: u porodici, u IZ, državi i ummetu!

Uvaženi skupe,

Dozvolite da završim moje izlaganja sa jedno izuzetno važnom porukom M.Dž.Č.:

„Sve što se oko nas zbiva, blagostanje, sreća, napredak, kao i sama propast naša, ovisi o tome, kakvi smo mi. Budemo li mi ljudi od napredka i rada, uzvlada li među nama sloga i požvrtvovanost, budemo li zadahnuti hamijjetom (patriotizmom), održimo li naš, od djedova naših naslijeđeni ponos, zasigurno ćemo doći do svake sreće i blagostanja. Budemo li se pak dali ljenosti i odvratnu životu, zavlada li među nama sebičnost i nesloga, eto nam najvišeg jada i nevolje. Skoro nikakav narod nije propao što ga je drugi upropastio, nego je upravo on sam sebe u vrtlog propasti bacio. Također se nije ninakav narod uzdigao i usrećio, ako sam sobom nije sreću potražio, i to odbacio od sebe ružna, a primio lijepa svojstva.“

-----

Tumačio Mesneviju U SA (poznavao perzijski) – promocija najnovijeg prijevoda Mesniveije Ahmeda Mešića povodom Nove hidžretske godine

M.Dž.Č. svojim djelima ukazao je na značaj obrazovanja i davanja doprinosa IZ.

Polemika Čaušević-Merhemić o pokrivanju žena, o šeširima...

Bosanski Muslimani nisu iznimka među muslimanskim narodima u XX stoljeću kad je posrijedi modernistički tretman tema kao što su «pokrivanje žene», «bankovne kamate», «nošenje šešira», smjelija «reforma vakufskog sistema», itd. U Bosni se u prvoj polovini XX stoljeća formirao krug modernističke uleme (koju treba strogo razlikovati od proaustro-ugarske muslimanske inteligencije koja je malo ili nimalo uradila za emancipaciju Bošnjaka). Modernistička ulema je na naprijed navedena pitanja često, ako ne i uvijek, davala netradicionalne odgovore.

Navedimo ovdje barem neke primjere napetosti između starog i novog u djelovanju Džemaludina Čauševića.

U listu «Novi behar» br. 19. (1928. godine) objavljena je opširna polemika između H. M. Merhemića i Džemaludina Čauševića o mnogim temama, ali je u središtu pažnje pitanje treba li žena muslimanka pokrivati svoje lice.

Merhemić, obraćajući se Čauševiću, kaže:
«Vaše izjave, koje ste dali u štampi bez ikakva razjašnjenja i ograde, pokazuju da ste Vi za otkrivanje žene i za jedan pravac koji se ne može dovesti u sklad sa šerijatskim propisima, kojih su se držali muslimani svih mezheba sve do danas, a kojih se propisa i mi strogo držimo i od kojih mi ni na koji način ne odustajemo».

Čaušević mu, pak, u istom broju «Novog behara» ovako odgovara: «Moji su odgovori u skladu sa onim što Bog propisuje u Kur'anu, pa i ako poznajem i ono što su šerijatski pravnici i komentatori rekli, ja se (više) volim držati propisa uzvišenog Kur'ana, jer je on zauvijek i za sva vremena. Na ovo me poziva Kur'an, jer mi propisuje razmišljanje, proučavanje i istraživanje.»

Ovdje vidimo Čauševića kao strogog pristalicu Muhammeda Abduhua. Abduhu je, naime, smatrao da su šerijatski pravnici tokom mnogih stoljeća zamaglili kuransku poruku. Stoga je potrebno, smatra Čaušević, ići izravno na Kur'an, i ne ostati samo kod djela i mišljenja šerijatskih pravnika.

Čaušević potom odgavara Merhemiću:«Vi kažete da su se šerijatskih propisa o pokrivanju žene držali svi muslimani sve do danas, što ne odgovara istini. Prvo, u našoj domovini ima mjesta gdje muslimanske hodaju otvorena lica i vrlo se čisto i pristojno ponašaju. Osim toga, naši običaji u ašikovanju pokazuju da nikada nijesmo taj fikhski propis poštivali.»

dr. Enes Karić, "Džemaludin Čaušefić, prosvjetitelj i reformator"

I o Ovom i o Onom svijetu

Godine 1914. mostarski modernistički i panislamistički list «Biser» (u čijem je zaglavlju stajalo da je to list za širenje islamske prosvjete) hvali Džemaludina Čauševića kao hrabra i odlučna čovjeka.

«Biser» ističe da je Džemaludin Čaušević kod nas, odmah na početku dvadesetog stoljeća, pokazao da znade govoriti na svojim vazovima i o «Ovom svijetu». Ta natuknica lista «Biser», zapravo, znači da je u Bosni toga vremena pretežno bilo samo onih hodža i pripadnika one uleme koji se nisu usuđivali govoriti o «Ovom svijetu», nego su bili kompetentni govoriti samo o vrijednostima «Onog svijeta». A, prema «Biseru», takvo stanje duha vodilo je Bošnjake u letargiju, siromaštvo, iseljavanje u Tursku, itd. Stoga list «Biser» hvali Čauševića i sa neskrivenim oduševljenjem govori o njemu.

Evo kako «Biser» (od 1- 15. marta 1914.) govori o Čauševićevim javnim nastupima u Begovoj džamiji u Sarajevu: «Svojim vazom u Begovoj džamiji kroz dva ramazana naš je novi reis ef. pokazao da je ne samo dobar alim sa dubokom vjerskom naobrazbom, nego i čovjek duboka pogleda na svijet, savremen i napredan. Dok su drugi vaizi običavali na ćursovima govoriti samo o ahiretu (Onom svijetu), dotle je naš novi reis ef. imajući na vidu hadisi šerif: «Nije među vama najbolji onaj koji napusti ovaj svijet porad onoga, nego je najbolji onaj koji uzme i od ovoga i od onoga (svijeta)», bodrio svijet i na rad za ovozemni život, ističući njegovu neophodnu potrebu. Na ljenčarenje je udarao kao na zlo, koje je izvor mnogim nevaljaštvima. Uviđajući prijeku potrebu obrazovanja, a videći koliko naš svijet zazire od škola, svakom prilikom je, a osobito prigodom vaza, poticao narod na to da školuje svoju mladež».

List «Biser», prenoseći stavove iz lista «Muallim», ističe i sljedeće: «Kad je hadži Džemaludin ef. po svršenim naukama došao u Bosnu, brzo je svojim pronicavim okom uvidio u čemu se nalazi njegov millet (narod) što se tiče vjerskog znanja i odgoja. Videći da mu je millet u tome na najnižem stepenu, odlučio se je potražiti načina kojim bi mu se (njegovom narodu) pomoglo i (odlučio je) poraditi na njegovom prosvjećenju.»

«Biser» tvrdi da je Džemaludin Čaušević «došao na misao da se pismenost među islamskim narodom može brzo raširiti jedino pomoću arapskog pisma, koje bi se malo dotjeralo za naš jezik, a poznavanje vjere samo onda (se može raširiti) ako se vjerske knjige budu pisale na našem jeziku i iz njih se učilo u mektebima i inače. Da postigne prvu svrhu, (Čaušević) je uspio kod islamske dioničke štamparije da nabavi arapski hurufat sa posebnim znacima, koji manjkaju u arapskom jeziku, a u našem se čuju.»

Prema Mahmudu Traljiću («Istaknuti Bošnjaci», Sarajevo, 1998., str. 53.) ova slova je, na zahtjev Čauševića i Islamske dioničke štamparije, izlio izvjesni Agof efendija Zeronian, štampar iz Plovdiva.Traljić kaže da je izlijevanjem ovih slova «otklonjena još jedna zapreka na putu prilagođavanja arapskog pisma našem jeziku».

dr. Enes Karić, "Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator"

Čauševićeva arebica, za neke 'matufovica'

Čaušević je dobro znao da Bošnjaci u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Da bi pisao na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, Čaušević je naložio Agof efendiji Zeronianu da izlije posebna slova i znakove za one glasove kojih ima u bosanskom, ali nema u arapskom jeziku, kao što je P, zatim Ž, Č, Ć, itd. I, doista, izlijevanjem posebnih znakova to se uspjelo postići. Tako je bošnjački muslimanski svijet čitao islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arabicom. Mahmud Traljić ukazuje da je u Bosni bilo dosta protivnika ovog Čauševićevog poduhvata. Ovo njegovo pismo nazivano je ne arebicom, nego «matufovicom» (od arapske riječi matuh, što znači osoba koja je počela zaboravljati). Poruka njegovih protivnika je bila nedvosmislena: Čaušević ovim pismom islam tumači samo onim koji su «senilni»!

Ali, Čaušević je išao naprijed i nije se dao zaustaviti. U svome reformatorskom radu pokrenuo je i kalendar koji se zvao Mekteb (on je u ovom kalendaru upravo tom svojom arebicom štampao svoj Ilmihal ili udžbenik o osnovama islamske vjere, dok je od Ahmed efendije Mahinića štampao Sufaru ili Početnicu arapskog pisma). Čaušević je štampao još neka djela na svojoj arebici. Na primjer, štampao je Vasijjetnamu od Birgilija (u bošnjačkom narodu djelo je poznato pod naslovom Bergivija). Na arebici Čaušević je štampao i poznati spjev posvećen Muhammedu alejhiselam od hafiza Saliha Gaševića pod naslovom Mevlud.

- dr. Enes Karić, "Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator"

Čauševićev tesavvufski kružok

Džemaludin Čaušević redovno je održavao predavanja iz tesavvufa u užem krugu pripadnika tarikata, koji su se sastajali u kući Sejdage Muidovića, derviša nakšibendijskog reda, a koji se ranije obrazovao zajedno s Mujagom Merhemićem. Tome krugu ljudi koji su slušali ova predavanja pripadali su i Adem-beg Karađozović te spomenuti hadži Mujaga Merhemić."[1] Upravo iz ovog Čauševićeva tesavvufskog kružoka razvit će se osnovni pravci javnog djelovanja mutesavvifa na početku XX st. U mogućnosti smo prepoznati dva takva pravca. S obzirom na koncept našega rada, nismo u mogućnosti te pravce detaljno predstaviti. Pozivajući se na jedan ranije objavljeni rad upravo o tome,"[2] samo ćemo naznačiti koji su to smjerovi. Prvi je obilježen angažmanom Adem-bega Karađozovića, i to u nekoliko vidova, od kojih je svakako najzanimljiviji nastojanje ka reaktiviranju Gazi Husrev-begova hanikaha, što je, opet, podrazumijevalo dvoje: izraz težnje ka prosvjetnoj nezavisnosti Bosne i Hercegovine, te želju za podizanjem obrazovnoga kvaliteta bosanskih derviških duhovnih starješina – šejhova. Drugi pristup odnosi se na angažman hadži Mujage Merhemića, vezan uglavnom za Sarajevo, a koji se ogledao naročito u nastavku tradicije prevođenja i tumačenja “Mesnevije”, autora Mawlāne Ğalāl ad-Dīn Rūmīja, uz prethodno dobijeno duhovno ovlaštenje (mesnevihânstvo), te u organiziranju brojnih tradicijskih vjerskih svečanosti, koje će, na taj način, biti sačuvane od zaborava, a danas se, upravo zahvaljujući tome angažmanu, održavaju u okviru posebnih programa pojedinih tekija i džamija. Aktivnost Čauševićeva tesavvufskog kružoka bila je konstantna, čak i u vrijeme poznatoga razlaza između Džemaludina Čauševića i hadži Mujage Merhemića. Njihovo međusobno distanciranje, shodno našem dubokom uvjerenju, i bit će prevladano aktivnošću kružoka. Argumenti i ove tvrdnje, ali općenito i stava da je takav kružok imao znatan utjecaj, jesu dva teksta Adema Karađozovića, u kojima je Karađozović, obrađujući život i djelo osnivača derviškog reda mevlevija Rumija te prezentirajući dijelove Mesnevije, izravno spomenuo Džemaludina Čauševića, posvećujući mu jedan članak povodom Čauševićeve šezdeset i pete godine života,"[3] i to pod krajnje sugestivnim naslovom “Istiniti imam”,"[4] a u drugom ga oslovljavajući “živući mladi-starac”. U tom drugom radu Karađozović je istakao da je Čaušević obolio i prestao “kazivati Mesneviju”, aludirajući pri tome da u Sarajevu postoje ljudi koji bi mogli nastaviti njeno tumačenje te izražavajući nadu da će ih taj njegov tekst “ponukati, da se maknu”, kako se ta tradicija ne bi ugasila u Bosni."[5] Pod tim osobama koje mogu nastaviti “kazivanje Mesnevije” Karađozović ne samo da misli već najavljuje budući angažman Mujage Merhemića kao mesnevihâna, što po našemu sudu, otkriva da je Karađozović bio spona između Čauševića i Merhemića nakon njihova međusobnog razlaza, te da su, i pored velikih nesuglasica, u kasnijem periodu i reis Čaušević i Mujaga Merhemić nastavili zajedničko djelovanje na polju tesavvufa te njegovanja bosanske muslimanske duhovne baštine uopće."[6]

---

[1] Vidi: Mahmud Traljić, „Hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević kao vaiz i mesnevihan“, Šebi Arus, Sarajevo, izdavač Fejzullah Hadžibajrić, 1974, str. 18.
[2] S. Beglerović, “Prilog izučavanju tesavvufske misli i tarikatske prakse u XX st.”, Novi Muallim, Sarajevo, XI/2010, br. 42, str. 59–65.; također i: Tesavvuf Bosne u vidicima Fejzulaha Hadžibajrića, str. 122–144.
[3] Ibni Adem, „Hazreti Mevlana Dželaluddini Rumi: Istiniti imam (Dragulji iz
veličanstvene Me snevije)“, Islamski glasnik, 17. januar 1936, str. 4.
[4] Da li je ovo bila stvarna namjera Adem-bega, ne znamo, no, riječ je o štamparskoj grešci, ispravan naslov glasi: “Istiniti iman”. Vidi: Ibni Adem, “Hazreti Mevlana Dželaluddini Rumi: Neka se ispravi!”, Islamski glas, 24. januar 1936.
[5] Ibni Adem, “Hazreti Mevlana Dželaluddini-Rumi (Kaddesallahu sirrehulaziz)”, Islamski glas, br. 22, 04. mart 1936, str. 11.
[6] U tome vremenu Čauševićev tesavvufski krug se i sastojao samo od njih trojice: Čauševića, Merhemića i Karađozovića, jer je četvrti pripadnik Sejdaga Muidović umro
1917. godine. Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić: Život i rad, Sarajevo. Predavanje održano 30. aprila 1959. godine prilikom četrdesetnice smrti u H. Mujaginoj kući u Sarajevu, separat, 1959, str. 22.

Autor teksta: Samir Beglerović

NASTAVAK | Reis Džemaludin Čaušević: Intelektualni angažman i tesavvufsko naslijeđe

Dolazeći u Sarajevo za vrijeme studijskih raspusta u mjesecu ramazanu, od 1900. do 1902. godine, Čaušević je prenio svoju dervišku praksu iz Istanbula, ovaj put stanujući ne u unajmljenom stanu već u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Svake ramazanske noći nakon teravije njegova preskromna derviška sobica bila je prepuna ljudi zainteresiranih za već spomenuta predavanja sastavljenja kombiniranjem autentičnog tesavvufskog nauka i angažirane savremene teologije."[1] Uporedo s društvenim i aktivnostima u Zajednici, Čaušević je nastavio održavati i sarajevsku mevlevijsku tradiciju, držeći predavanja iz Rumijeve Mesnevije. Ne znamo kada je tačno počeo s ovom praksom kao mesnevihân, pouzdano se zna da je to bilo već od samih početaka angažmana u Ulema-i medžlisu,"[2] a predavanja je zasigurno držao u 1911. godini u Isa-begovoj tekiji sve do zabrane njena rada, te potom nastavio u kući hadži Mujage Merhemića. Učitavanje prakse derviša prethodnih generacija u život modernog bosanskog društva Čauševiću je pomoglo da osmisli specifičan vid pisma – arebicu, koja je bila izraz bosanskoga jezika napisanoga formom arapskoga pisma."[3] Naime, derviši su mnogo ranije u želji da opća muslimanska te napose tesavvufska učenja približe svome narodu sastavljali pjesme (ilahije i kaside) na maternjem jeziku zapisujući ih arapskim pismom."[4] Ovu praksu Džemaludin Čaušević, na određen način, legitimirao je ali i popularizirao.

Kako smo ranije naveli, ubrzo nakon povratka u Sarajevo, Čaušević je imenovan za profesora Šerijatske sudačke škole. Međutim, sredinom 1912. godine na mjesto direktora Šerijatske sudačke škole postavljen je nastavnik koji nije bio član “Ilmije”. Iz toga razloga Čaušević je u julu 1912. godine dao otkaz u školi. Razlog otkaza bio je principijelne naravi, budući da je Čaušević smatrao kako je imenovanje direktora koji nije član “Ilmije”, a inače njegova ličnog prijatelja, značilo potcjenjivanje značaja “Ilmije”, da naglasimo – udruženja imama, dakle vjerskih službenika, te da je Čauševićev premještaj ustvari predstavljao i degradiranje njegove ličnosti, ali i svojevrstan prezir naspram položaja vjerskoga učenjaka u tadašnjem modernom bosanskom društvu."[5] Ova reakcija dodatno pokazuje Čauševićev angažman i duboko razumijevanje suštinskih problema njegova vremena, jer su prethodno izneseni postupci sasvim sigurno u skladu s općim prodorom moderne znanosti i izmještanja religije iz sâmoga središta i temelja ka marginama društvenoga života. Stoga je Čauševićev otkaz reakcija i zrelog ali i apsolutno odgovornog mislioca, intelektualca, spremnog na snošenje posljedica svoga postupka. I stvarno, period koji je uslijedio bio je jedno od najvećih iskušenja u njegovu životu. U naredne dvije godine, što zvuči doista nevjerovatno, Čaušević nije imao nikakva materijalna primanja. No, umjesto finansijskog zaduživanja, što je naš i običaj naše generacije intelektualaca i muslimanskih znanstvenika, a što kao po pravilu skoro uvijek dovodi do gubitka nezavisnoga, slobodnoga mišljenja, te, s vremenom, i konačnog odustajanja od insistiranja na principu zbog kojega je uopće i nastupila teška situacija, Čaušević se odlučio u praksi “potvrditi” derviški princip siromaštva (faqr), prodajući svoje knjige i namještaj, i tako naprosto preživljavajući."[6] Ovo je samo povećalo ljubav muslimana prema njemu. Ipak, stanje je bivalo sve teže, te je Čaušević ozbiljno razmišljao o povratku u Tursku. Dragi Bog podario je specifičnu situaciju u kojoj je dotada aktuelni reisul-ulema hafiz Sulejman Šarac podnio ostavku na taj najviši položaj u Zajednici, te je, i pored protivljenja bosanske vlade, na insistiranje Hodžinske kurije i intelektualaca, Čaušević imenovan reisul-ulemom 1914. godine. Nema nikakave sumnje da su i članovi Hodžinske kurije i krugovi intelektualaca dali prednost Čauševiću usljed njegove neupitne obrazovanosti, sposobnosti razumijevanja bîti problema njihova vremena i nepokolebljive odgovornosti u obavezama koje je vršio."[7]

Naredne godine pokazat će da je jednome dijelu Hodžinske kurije Čauševićeva odgovornost ipak predstavljala veliki teret, usljed čega će doći do velike, rekli bismo, temeljne podjele među muslimanima Bosne i Hercegovine koja se zadržala sve do danas. No, o tome govorimo detaljno u zasebnoj studiji."[8] Njegovo konstantno vezanje tesavvufa i tarikata za službenu teologiju i uvriježeni život Zajednice posebno je izraženo činom zazivanja Lijepih Božjih Imena (zikr), čije je učenje na činu inauguracije za reisul-ulemu predvodio duhovni starješina (šejh) Isa-begove mevlevijske tekije na Bentbaši Ruhija Šehović."[9] Otvorenost tradicionalne percepcije islama u Bosni i Hercegovini, čiji je bitni segment i tesavvufsko naslijeđe, naročito je došla do izražaja na ovome činu inauguracije, koji je, može se slobodno reći, kod nas jedinstveni a ipak dosada nedovoljno poentirani derviški mevlevijski čin. Ne samo da je derviški zikr bio sastavni dio programa već je, rekli bismo, čin postavljenja skoro u cijelosti bio podređen mevlevijskom načinu starješine tekije (postnišin), budući da je prilikom ustoličenja reisul-uleme Čauševića program praćen nastupom mevlevijskog orkestra Isa-begove tekije u dvorištu Careve džamije."[10] Insistirajući na ukupnoj duhovnoj tradiciji bosanskih muslimana, Čaušević nije pravio razliku, u smislu preferiranja, između unutarnje (bāṭin) i izvanjske (ẓāhir) tradicije islama. Tako je, pored svakodnevnih, službenih zaduženja, redovno odlazio i u posjetu (zijaret) turbetu i tekiji Abdurahmana Sirri-babe na Oglavku, jednom od reformatora tarikata u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću."[11] Jednostavno rečeno, sva njegova borba zapravo je podrazumijevala borbu za cjelokupno duhovno i materijalno naslijeđe, pa je tako shvatljivo njegovo insistiranje na očuvanju svih institucija i objekata Islamske zajednice među kojima i tekija."[12] Ovo je naročito važno s obzirom na to da će kasnije, najvjerovatnije dodatno podstaknut ovim trudom, Adem-beg Karađozović, jedan od bosanskih tesavvufskih prvaka u prvoj polovini XX st., tijesno sarađivati s reisul-ulemom Čauše- vićem, kako ćemo to vidjeti u sljedećem poglavlju. Naposljetku, njegov derviški identitet trajno je sačuvan i u njegovim čuvenim potpisima kojima je završavao svoju privatnu korespondenciju – “najsiromašniji vjernik u Božiju jednost – Mehmed Džemaludin” (afqar al-muwahhidīn Mahmad Gamāl ad-Dīn). "[13]

Da su ga cijeloga života pratile ljubav i iskrenost, najbolje je potvrdila sâma Čauševićeva smrt koju je dočekao, kako smo već rekli, derviškim običajem izgovarajući vlastito Božije ime Allah, a prizor kojem je nakon toga bio svjedok njegov dugogodišnji bliski prijatelj i saradnik hafiz Muhamed Pandža naprosto podsjeća na kazivanja “iz starih vremena” tako strana našem okoštalom, bezemotivnom, modernom umu."[14]

Nastavlja se...

---

[1] Vidi: Fehim Spaho, “Uspomene na merhum Džemaluddina”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 150.
[2] Vidi: Mahmud Traljić, “Hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević kao vaiz i mesnevihan”, Šebi Arus, Sarajevo, izd. Fejzullah Hadžibajrić, 1974, str. 18.
[3]  Vidi: Seid M. Traljić, “Arebica ili hrvatica”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 246–249.
[4] Vidi: Hamdija Mulić, “Prosvjećivanje preko žive riječi i knjige”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 204–205.
[5] Vidi više: Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, El-Kalem, 1998, str. 52.
[6] Vidi: Hafiz Muhamed Pandža, „Merhum Džemaludin Čaušević“, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 172.
[7] O Čauševićevoj angažiranosti kao reisul-uleme za vrijeme Prvoga svjetskoga rata vidi: Amir Duranović, “Prva godina Prvog svjetskog rata: Džemaludin ef. Čaušević na stranicama Sarajevskog lista”, Prilozi, Institut za istoriju u Sarajevu, br. 39, 2010, str. 175–184. Također i: Šaćir Sikirić, “Fragmenti iz uspomena na rahmetli Čauševića”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 200–201.
[8] Riječ je o knjizi: Tesavvuf Bosne u vidicima Fejzulaha Hadžibajrića: Vjerski i kulturni razvoj bosanskih muslimana u prvoj polovini XX stoljeća, Sarajevo, Bookline d.o.o., 2014.
[9] Vidi: Fejzullah Hadžibajrić, “Iz posljednjih dana života mevlevijske tekije u Sarajevu (1462–1957.)”, Šebi Arus, Sarajevo, izdavač Fejzullah Hadžibajrić, 1974, str. 34.
[10] Vidi: Seid Strik, “Razdoblje šejha Ruhije”, u djelu: Zbornik radova: Isa-begova tekija u Sarajevu, str. 131.
[11] Vidi: Šaćir Sikirić, „Fragmenti iz uspomena na rahmetli Čauševića“, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 201.
[12]  Vidi: Džemaludin Čaušević, “Odnošaj islama prema državi i drugim konfesijama”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 275.
[13] Vidi: Sulejman Topić, džematski imam, “Iz korespondencije h. Mehmed Džemaludin ef. Čauševića”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 216–219.
[14] Hafiz Muhamed Pandža, „Merhum Džemaludin Čaušević“, u knjizi: Reis Džemaludin
Čaušević, tom I, str. 181.

Autor teksta: Samir Beglerović

Reis Džemaludin Čaušević: Intelektualni angažman i tesavvufsko naslijeđe

Angažirani intelekt i praktični tesavvuf: Jedan portret Džemaludina Čauševića (2 dio)

Veliki broja stranica napisanih o Džemaludinu Čauševiću predstavlja materijal koji nudi važne, neizostavne podatke o njegovu životu i djelu, uglavnom kao reisul-uleme, ali je u njima izostao jedan sveobuhvatniji pristup kako njegovoj ličnosti tako i analizi srži problema kojima se bavio. Tako je, npr., u pisanoj baštini skoro u cijelosti potisnut njegov tesavvufski identitet, spominjan u radovima tek usput, dok je u pogledu pitanja kojima se bavio temelj njegova ukupnog angažmana doslovno zasjenjen potenciranjem u to vrijeme skoro svakodnevnih rasprava o pravnom statusu nošenja šešira, pokrivanja lica kod žena i sl. Iz toga razloga, smatramo važnim, kao neku vrstu nadopune, fokusirati se upravo na njegov derviški identitet, prethodno ukratko izloživši osnovna intelektualna pitanja koja je u svojim radovima tretirao.

Prateći sadržaj brojnih Čauševićevih objavljenih djela, i tekstova i zapisanih govora, obraćanja, sasvim je jasno da je njegova osnovna preokupacija pitanje identiteta muslimana, što, shodno tadašnjem vremenu, podrazumijeva rasprave o naciji i njenu odnosu prema vjeri, "[1] te rasprave o odnosu muslimana prema Tradiciji i Objavi. "[2] Iz toga je razloga pitanje identiteta muslimana njegova vremena uvijek praćeno i tretiranjem odnosa muslimana prema nemuslimanima, svojevrsnim međureligijskim dijalogom koji Čaušević nije nikada tako izravno oslovio, ali koji je zasigurno tretirao, i svojim životom svjedočio.

Najupečatljiviji segmenti dijaloga s nemuslimanima jesu njegova nužnost te sâm sadržaj – učenja koja su zajednička svim vjerujućim tradicijama, a te segmente Čaušević oslovljava kao stepen zdravog i objektivnog prosuđivanja."[3] Shodno društveno-povijesnim okolnostima u kojima je živio, i shodno vremenu u kojem je djelovala većina istaknutih bosanskih muslimanskih teologa do posljednje decenije XX st., Čaušević svoje ideje nije stigao razraditi u pisanoj formi, ali ih je u cijelosti predstavio svojom praksom. Upravo se, koncentrirajući se na pitanje međureligijskog dijaloga, možemo navesti dva slučaja.

Nakon atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda demolirane su brojne radnje u Sarajevu čiji su vlasnici bili Srbi, budući se znalo da iza atentata stoji velikosrpska politika, a što je ekstremistima i povodljivim ljudima na drugoj strani pružilo priliku za atak na građane srpske nacionalnosti. Čaušević je uputio službeni dokument – “Poruku muslimanima”, u kojemu je skrenuo pažnju muslimanima da moraju poštovati Srbe i zaštiti njihovu imovinu, jer muslimani moraju “da svome bližnjem, svome komšiji bez razlike vjere... u pomoć priskoče”."[4] Drugi primjer odnosi se na slučaj kada je izvjesni “seljak pravoslavne vjere” izvršio diverziju nad telefonskom komunikacijom austrougarske vojske pri čemu je uhapšen, a svjedok te diverzije bilo je maloljetno muslimansko dijete. Na Čauševićevu izravnu sugestiju “da spasi život tome čovjeku”, njegov savjetnik, koji je otišao da pravno verificira zakletvu mladića, izjavio je da zakletva toga momka ne može biti valjana, budući da u šerijatskom pravu svjedočenje maloljetnika nije prihvaćeno."[5]

Nemoguće je oteti se dojmu da ovi stavovi, koje je, vjerovatno, Čaušević među prvim bosanskim muslimanskim intelektualcima izrazio u formi službenih dokumenata i protokola, nisu dovoljno poentirani u široj javnosti, a čak nisu ni ozbiljnije analizirani u užim akademskim krugovima. Slično tome, posvećujući pažnju uglavnom njegovom, istina – izuzetno vrijednom, društvenom angažmanu, skoro u potpunosti izostala je analiza njegova derviškog identiteta, a sve to, sasvim prirodno, čini važan segment njegove cjelokupne ličnosti.

Za vrijeme boravka u Turskoj Džemaludin Čaušević upoznao se s mevlevijskim duhovnim vodičem (šejhom), učenjakom i autorom jednog od najpoznatijih savremenih turskih komentara Mesnevije, Muhammedom Esadom Dedeom."[6] Nažalost, nije nam poznato tačno otkada datira Čauševićeva veza sa tarikatom, ali je sigurno da je u vrijeme boravka u Istanbulu, od 1887. do 1902. godine, pred Esadom Dedeom učio o mevlevijskom derviškom redu, te studirao Mesneviju i perzijski jezik."[7]

Čauševićev derviški život došao je do izražaja i u Istanbulu i u Bosni. Za vrijeme obrazovanja u Istanbulu, umjesto uobičajene prakse stanovanja u internatu, Čaušević je živio u jednom unajmljenom stanu, okupljajući
oko sebe ljude zainteresirane za njegovo vlastito tumačenje savremenih problema. Nema nikakve sumnje da je makar jedan dio tih okupljanja provođen u zazivanju Božijih Lijepih Imena (zikr), mada nam, nažalost,
autori brojnih članaka to ne potvrđuju. No, ono što jeste sigurno, kombiniranjem autentičnog tesavvufskog nauka i angažirane savremene teologije, Čaušević je veoma često u negativan kontekst stavljao aktuelnu
vlast u brojnim muslimanskim zemljama, među kojima i u Turskoj, što je i bio razlog da ga je poznati turski historičar Ahmed Dževdet-paša uzeo pod svoju zaštitu, braneći ga od turske tajne policije. "[8] Bivši sve
više zabrinut za njegovu sigurnost, Dževdet-paša poslao ga je zajedno s drugim profesorima koji su simpatizirali Čauševića kao novinarskog izvještača u Hidžaz i Jemen.

Nastavlja se...

---

[1] Vidi: Džemaludin Čaušević, “Nacije i vjera”, u knjizi: Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića: Izbor radova, Sarajevo, El-Kalem, 1998, str. 126–130.
[2]  Vidi npr. njegov tekst u kojem izravno kriticizira i neke običaje bosanskih muslimana: Džemaludin Čaušević, “Kur’an i muslimani”, u knjizi: Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, str. 110. i 113.
[3] Vidi: Džemaludin Čaušević, “Objava (Vahjun)”, u knjizi: Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, str. 146.
[4] Dokument “Poruka muslimanima” u cijelosti je prekucan i objavljen u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 291–292.
[5] Ahmed Mahinić, “Lik i djelo velikog merhuma”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 233–234.
[6] O njemu vidi više u knjizi: Nesrin Öktay, Muhammed Esad Dede ve Mesnevî Şerhi,
Istanbul, Marmara Üniversitesi, doktorska teza, 2008, str. 22–52.
[7] Vidi: Hafiz Muhamed Pandža, “Merhum Džemaludin Čaušević”, u knjizi: Reis
Džemaludin Čaušević, tom I, str. 164.
[8] O tim burnim vremenima u Turskoj napisani su brojni radovi. Vidi npr.: Azra Gadžo,
Bediuzzaman Said Nursi, Sarajevo, Udruženje Ilmijje, 1998, str. 60–63.

Autor teksta: Samir Beglerović